Nema brakova bez konflikta, no kako se djeca osjećaju kad im se roditelji svađaju?
Nema brakova bez sukoba. Međutim, trebali bismo uzeti u obzir što djeca doživljavaju kada se odrasli svađaju. To nas može potaknuti da naučimo rješavati nesuglasice na način koji štiti određene granice i potrebe drugih članova obitelji. Što djeca osjećaju kad svjedoče sukobu između svojih roditelja?
Sedmogodišnji dječak na terapiji napisao je na komadu papira koji je dao svom terapeutu: “Noću plačem dok spavam. Moje su suze jedino društvo. Osjećam se usamljeno. Moji se roditelji svađaju noću.” Usamljenost je neizbježan osjećaj u takvoj situaciji. Kada se odrasli utapaju u emocijama (uključujući i agresiju), njihova djeca nemaju na koga računati. Njihovi roditelji moraju održavati emocionalnu ravnotežu kako bi se oni osjećali sigurnima, bez obzira na to jesu li još mala djeca ili tinejdžeri.
Samo smireni ljudi koji prepoznaju i upravljaju vlastitim osjećajima mogu svojoj djeci pružiti siguran temelj da nauče da je svijet predvidljivo mjesto. Posljedično tome, kada odrasli polude i počnu vikati i vrijeđati jedni druge, strop, zidovi i pod unutarnjeg svijeta njihove djece se ruše. Ova djeca se nemaju kome obratiti za podršku. I osjećaju strah (npr. da će se obitelj raspasti ili da će netko stradati), ljutnju i tugu (jer se čini da se roditelji ne vole). U takvoj situaciji može im se činiti da su sami na svijetu. Teret odraslih postaje teret njihove djece Dječje granice se krše kada do njihovih ušiju dopre sadržaj koji nije primjeren djetetovom umu, piše Aleteia.
Odlučujući “čija je krivnja” ili “tko je u pravu”, nasilnim razgovorom o stvarima odraslih, uključujemo svoju djecu u naš odnos i njegov teret. Htjeli mi to ili ne, oni počinju nositi naše neriješene probleme kao ogromnu prtljagu. Djeca postaju povjerljivi ljudi u našim strahovima oko kućanskih financija, svjedoci naše svađe oko toga tko čini više za kućanstvo, kome je više stalo do veze i tko koga i koliko povrjeđuje. Mogu čuti riječi poniženja ili zlobe. Čujemo stvari koje su teret i za odraslu osobu, a kamoli za dijete.
Mama ili tata?
Prirodna potreba djece ili mladih je da mogu voljeti oba roditelja. Argumenti ih tjeraju da biraju s kim će se složiti i koga će braniti. Čineći to, oni također osjećaju da izdaju jednog od svojih roditelja. Jer, na kraju krajeva, odanost duguju i mami i tati. Tragična je situacija kada roditelji uvlače svoju djecu u svađu samo da bi oni odlučili čija je strana pravedna. Još je gore kada jedan roditelj sklopi “pakt” s djetetom protiv drugog roditelja, objašnjavajući zašto je “nemoguće živjeti s njim”. Takvo oštećenje je emocionalno zlostavljanje i vrlo je ozbiljno.
Kad se roditelji svađaju, njihova se djeca osjećaju potpuno nevažnima. I na neki su način u pravu: roditelji zanemaruju emocije svoje djece, ne mareći kakve osjećaje to kod njih izaziva. U domu punom sukoba malo je mjesta za potrebe djece. Vlastite će potrebe početi gurati u drugi plan. Također se mogu osjećati krivima što se mama i tata ne slažu. Mogli bi početi misliti da bi njihovi roditelji možda bili sretniji da su se bolje ponašali, bolje učili ili radije jeli. U domovima u kojima su svađe među roditeljima svakodnevnica, djeca mogu patiti i od psihosomatskih bolesti. Uostalom, oni nose ogroman teret stresa u svojim tijelima.
Htjeli to ili ne, i oni postaju neformalni mirovnjaci. Oni mogu misliti da mogu učiniti nešto kako bi izbjegli svađu, poput šale, odvlačenja pažnje roditelja ili glume mirotvorca.
Dobrobit djeteta nasuprot dobrobiti braka
Što to znači za nas kao roditelje? Prvo, to je poziv da sačuvate razgovore odraslih za vrijeme kada vaša djeca nisu u blizini. Ali to je također poziv na rano rješavanje problema, po mogućnosti čim se pojave. Neodređeno dugo čekanje može uzrokovati da narastu do veličine sante leda. Često se kaže da bračni odnos treba biti na prvom mjestu, jer djeca trebaju roditelje pune ljubavi. Ali inzistiram na tome da dobro djece moramo staviti na prvo mjesto, dajući im priliku da imaju dubok odnos pun povjerenja s odraslima. Možda će nam tada biti lakše pronaći motivaciju da proživimo teška vremena u braku na način koji je sposoban spasiti krhku psihu dvogodišnjaka, sedmogodišnjaka ili tinejdžera.
Što ako ne uspijemo? Najvažnije je ispričati se i objasniti da ono što se dogodilo nije djetetova krivnja. Želimo da se svi u našoj obitelji osjećaju važnima i potrebnima.
