PAPA FRANJO

Papa Franjo: Ne rastemo na temelju uspjeha, već u trenucima borbe i krhkosti

“Kad se osjećamo malenima pred problemom, križem, bolešću, kad proživljavamo kušnju i samoću, nemojmo se obeshrabriti. Maska površnosti pada i ponovno se javlja radikalna krhkost: to je naš zajednički temelj, naše blago”, rekao je papa Franjo na današnjem Angelusu.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Evanđelju današnje liturgiji vidimo prilično neobičnu Isusovu reakciju: ozlovoljen je, ogorčen. Ono što najviše iznenađuje jest da njegovu ogorčenost ne izazivaju farizeji koji su ga stavljali na kušnju pitanjima o zakonitosti razvoda braka, već njegovi učenici koji, kako bi ga zaštitili od mnoštva, grde djecu koju su donijeli Isusu. Drugim riječima, Gospodin nije ozlovoljen na one koji s njim raspravljaju, već na one koji, da bi ga poštedjeli umora, od njega udaljavaju djecu. Zašto?

Sjetimo se – bilo je to Evanđelje od prije dvije nedjelje – da Isus, zagrlivši dijete, sebe poistovjećuje s malenima: naučio je da upravo maleni, to jest oni koji ovise o drugima, koji su u potrebi, a ne mogu uzvratiti, trebaju biti prvi posluženi (usp. Mk 9,35-37). Tko traži Boga, nalazi ga tamo, u malenima, u potrebitima: ne samo u dobrima, već i u brizi i ohrabrivanju bolesnika, poniženih, zatvorenika, useljenika, zatvorenika. On je tamo. Zbog toga je Isus ogorčen: svaka uvreda učinjena malenom, siromašnom, bespomoćnom, čine se Njemu.

Danas Gospodin ovako uči i upotpunjava. Zapravo dodaje: ” Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” (Mk 10,15). Evo novosti: učenik mora ne samo služiti malenima, već prepoznati sebe malenim. Znati da smo maleni, znati da nam je potrebno spasenje, neophodno je za prihvaćanje Gospodina. To je prvi korak da mu se otvorimo. Često to zaboravljamo. U blagostanju imamo iluziju da smo sami sebi dovoljni, da ne trebamo Boga. To je prijevara, jer svatko od nas je biće u potrebi, svatko je malen.

U životu prepoznati se malenima polazište je da postanemo velikima. Ako razmislimo, ne rastemo toliko na temelju uspjeha i stvari koje imamo, već prije svega u trenucima borbe i krhkosti. Tamo u potrebi sazrijevamo; otvaramo svoja srca Bogu, drugima, smislu života. Kad se osjećamo malenima pred problemom, križem, bolešću, kad proživljavamo kušnju i samoću, nemojmo se obeshrabriti. Maska površnosti pada i ponovno se javlja radikalna krhkost: to je naš zajednički temelj, naše blago, jer kod Boga slabosti nisu prepreke, već mogućnosti.

Doista, upravo u krhkosti otkrivamo koliko se Bog brine o nama. Današnje evanđelje kaže da je Isus vrlo nježan prema malenima: ” zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke” (r. 16). Suprotnosti, situacije koje otkrivaju našu krhkost posebne su prilike kako bi osjetili njegovu ljubav. Oni koji se ustrajno mole to dobro znaju: u trenucima tame ili samoće Božja nježnost prema nama postaje – da tako kažem – još prisutnija. Daje nam mir, potiče nas da rastemo. U molitvi nas Gospodin grli, poput oca sa svojim djetetom. Tako postajemo veliki: ne u iluzornom zahtjevnosti naše samodostatnosti, već u snazi ​​da polaganja svih nada u Oca. Baš kao što to čine maleni.

Zamolimo danas Djevicu Mariju jednu veliku milost, milost malenosti: biti djeca koja imaju potpuno povjerenje u Oca, sigurni da se on nikada ne prestaje brinuti o nama.

www.medjugorje-news.com

Izvor
bitno.net

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button