Je li sveti Juraj doista ubio zmaja?
Sveti Juraj možda je među najpoznatijim i najomiljenijim svecima kršćanstva, ovjekovječen kroz slavnu legendu o svetom Jurju i zmaju — priči potpuno srednjovjekovnog karaktera u kojoj hrabri i viteški vitez napada i spašava lijepu princezu da je ne proždre zmaj.
No, sveti Juraj nije bio vitez, a prema povijesnim saznanjima nije spasio nijednu princezu od vatrene smrti. Juraj je bio rimski vojnik, osuđen na mučenje tijekom Dioklecijanova progona početkom četvrtog stoljeća. Tradicija kaže da je izdržao nekoliko ciklusa mučenja i da mu je na kraju odrubljena glava radije nego da se odreče svoje kršćanske vjere. Odmah je u cijelom kršćanskom svijetu čašćen kao mučenik, ali više o njemu ne znamo gotovo ništa. Papa Gelazije I., koji ga je kanonizirao gotovo dva stoljeća kasnije 494. godine, izjavio je tom prilikom da je Juraj bio među onim svecima “čija se imena pravedno štuju među ljudima, ali čija su djela poznata samo Bogu”.
Čuvene priče o Jurju koji je pobijedio zmaja pojavile su se tek više od 500 godina nakon njegove smrti, a nitko nije sasvim siguran kako je rimski vojnik gotovo potpune anonimnosti preobražen u poletnog heroja proslavio cijeli svijet svojom hrabrošću. Vjerojatno je počelo kao bajka koja je trebala pokazati zaraćene sile dobra i zla, a ubrzo je priča zamaglila pravu povijest svetog Jurja. Ne možemo reći da činjenice nisu važne, ali u slučaju svetog Jurja, možda možemo tvrditi da pojedinosti iz njegova života, fantastične ili druge, ne mijenjaju istinu za koju je umro, piše Aleteia.
Legenda o Jurju i zmaju nije stvarna, ali istina koju otkriva sasvim sigurno jest. U svijetu postoji zlo, pravo zlo koje želi proždrijeti sve što je dobro i nevino. U pričama diše vatru i leti. U povijesti može poprimiti oblik despota poput čovjeka koji je naredio smrt sv. Jurja. Zmajeva krvožednost bila je stvarna, čak i ako njegove ljuske nisu, i nije umro, već je nastavio harati našim svijetom u svim svojim podmuklim oblicima i ponavljanjima. Ali baš kao što zmajeva brutalnost nije bila bajka, tako nije bila ni hrabrost čovjeka koji se s njim borio. Ova hrabra vjera u lice zlu odzvanjala je stoljećima, da bi je oponašali vitezovi, vojnici, kraljevi, pa čak i djeca koja vitlaju svojim drvenim mačevima na Jurjevo.
Sveti Juraj se sigurno nikada nije borio sa zmajem. Ali on je prkosio jednom caru i gledao bez treptaja u oči svojih mučitelja i krvnika, nepokolebljiv u svojoj vjeri. Nijedna lijepa djevojka nije ga čekala na kraju njegove životne kušnje, ali nakon njegove smrti, bez sumnje, zagrlile su ga nježne ruke Kristove majke, dovodeći ga u dvoranu prijestolja njezina Sina.
