MEĐUGORJESVJEDOČANSTVAVJERA I DUHOVNOST

Svjedočanstvo: Međugorje je promijenilo moj život, tu sam otkrila…

Juana Vázquez je prvi put došla u Međugorje 1999. godine. Tijekom svog prvog posjeta sastala se s vidiocima, fra Jozom Zovkom i pokojnim fra Slavkom Barbarićem. To prvo putovanje ostavilo je tako snažan dojam da je u sljedećih 12 mjeseci još dva puta putovala od Argentine do Međugorja. Kako je to hodočašće promijenilo njezin život i život njezine obitelji, svjedočila je za serijal ‘Plodovi Međugorja’ (Fruits of Medjugorje).

Njezino svjedočanstvo prenosimo u cijelosti, a možete ga pogledati i na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a uz to ako još niste upoznati s ovim serijalom više informacija možete pronaći i na Facebook stranici.

Jedna prijateljica pozvala me u molitvenu grupu i tamo se govorilo, to je bilo prvi puta da sam čula riječ Međugorje. Prijateljica me pitala: Jesi li čula za to malo mjesto u Bosni i Hercegovini gdje se ukazuje Gospa? Ja sam rekla: Gospa se ukazuje šestero djece i ti stvarno vjeruješ u to?

To mi se zaista činilo nevjerojatnim i dala mi je potom neku knjigu. To mi je trebalo, morala sam tražiti i informirati se više, malo se toga moglo naći u tom trenu, poglavito u dalekoj Argentini. Jednostavno sam se htjela više informirati… Zatim sam dobila snažnu želju doći ovdje. Odlučila sam doći prvi puta, više iz znatiželje.

Cijeli život pohađala sam katoličke škole, vjerovala u Boga i Božje postojanje, ali se tu radilo više o teoriji, katehezi koju bi svatko trebao svladati u srednjoj školi: 10 zapovijedi, sakramenti, uzorno ponašanje, življenje vjere uz pohađanje sv. Mise…

Trebala sam, dakle, naći nešto što je za mene predstavljalo istinu, da moja djela budu u skladu s mojim životom, željama i s onim što radim i da moje srce bude tamo. Za mene je dolazak u Međugorje bio poput magneta koji me stalno pozivao i tako sam, Bogu hvala, mogla doći ovamo 1999. nakon što sam se ohrabrila i također uspjela svome mužu izgovoriti riječ Bosna. Mislila sam da će me odbiti, ali sam se, hvala Bogu, udala za čovjeka koji me nikada ne prestaje iznenađivati i koji je veoma otvoren, pa mi je rekao: U redu, ako ti je to važno, idemo!

I bio je spreman i putovati sa mnom. Tako sam 1999. došla ovamo i nazočila ukazanju na 18. godišnjicu ukazanja ovdje  u Međugorju i nisam mogla vjerovati jer su tu bili svi vidioci, fra Jozo i fra Slavko, a ja sam pročitala dosta knjiga i znala sve te informacije ovdje i zato sam došla. U konačnici, moj suprug nije se mogao pridružiti putovanju.

Dogodile su se mnoge stvari oko rata na Kosovu i polaska na hodočašće, te na kraju nismo ni otišli. A datum na koji su prebacili hodočašće nije odgovarao mom suprugu. A i Bog također zna kako organizirati događaje jer je za mene bilo ugodno doživjeti sve to prvi put sama i ispuniti se onime što sam toliko priželjkivala.

I tako, osjećala sam kao da sam mnogo toga već ranije primila jer sam intelektualno već bila spoznala i znala sam što je zapravo Međugorje. Vratila sam se vrlo zadovoljna i muž mi je rekao: Evo, sad ćeš biti zadovoljna, bila si u Međugorju, i sada je sve u redu, a ja sam mu rekla: Dobro, ali želim ići opet s tobom, to mi je jako važno i stvarno bih to željela podijeliti s tobom.

Tako mi se i on pridružio. Ja sam otišla u crkvu tu večer po dolasku i razmišljala sam gdje mi je muž jer se nikako nije pojavljivao. I u toj nervozi sam razmišljala: Pa što radi?  Naime, on nije bio baš neki vjernik i nakon dužeg čekanja došao je na Misu,stao uz mene, bilo je to zapravo nakon Mise, mislim da je bilo klanjanje I on mi kaže: Ispovjedio sam se. I to prvi puta nakon njegove Prve Pričesti više ili manje. A ja sam rekla: Odlično, Majka već radi i ne prestaje nas iznenađivati.

On mi je tada rekao: Želim se vratiti s djecom. Rekao mi je da je ovo najbolja škola vjeronauka koju možemo dati svojoj djeci, zato je važno dovesti ih. A ja nisam planirala dolazak s djecom jer su imali 6 i 12 godina i predosjećala sam da će tu biti puno posla jer nisu voljela ići na Misu, moliti krunicu i sve to što se ovdje radi.

Mislila sam da ovo nije za djecu, ali on je toliko inzistirao i inzistirao da je rekao: Gle, sada mislim ozbiljno. Gledajući nebesku Majku rekla sam: Majčice, to su tvoja djeca i ako hoćeš da ti ih dovedem, dolazim. I tako sam za godinu dana i jedan mjesec tri puta putovala u Međugorje i to između 1999. i 2000. i svaki puta je bilo drugačije, posebno.

Međugorje je najbolje opisao moj sin nakon zajedničkog hodočašća. Jednog dana sam ga pitala i on mi je rekao: Mama, prije Međugorja hodao sam svijetom sam, a nakon Međugorja dobio sam društvo i više nikad nisam sam. Ja mislim da je to ta prisutnost Majke koja nas vodi svome Sinu i tu je Isus snažno prisutan jer ljudi često govore Marija, Marija… ali onda dođeš ovamo i otkriješ Euharistiju, otkriješ Njegovu tako živu i tako opipljivu pristunost.

Osobno nisam imala neko nadnaravno iskustvo o kojem neki pričaju. Imam tu milost da sam povjerovala, a da nisam vidjela, blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju! Imala sam tu milost. U mom osobnom životu i prakticiranju vjere, sv. Misa je postala potreba, osjećam želju za sv. Misom, da čujem Riječ svakoga dana, da ju svakodnevno tražim i otkrivam je kao živu Riječ.

Evanđelje je živa Riječ upućena svima nama, upućena meni. Ona mi dodiruje srce i budi me. I usprkos svemu što se događa u životu, naš Bog je Bog života, živi Bog i prije svakog problema, odluke, prije svega odluke, potražim Riječ dana.

Svome mužu kažem kada me nazove: Pričekaj 20 minuta jer još nisam pročitala dnevnu Riječ, pa te nazovem. Sada živim život iz jedne druge perspektive u čijem središtu stoji Krist, Njegova Riječ, ispovijed. I moja prva ispovijed je bila ovdje, dobro, naravno ne prva, već sam se ranije ispovijedala…

Došla sam na ovaj put traženja. Godine 2000. sve se sredilo. Prije tog hodočašća na koje je moj muž htio dovesti djecu, a ja nisam baš htjela, 3 dana prije toga rekla sam Gospi: Ajme, draga Gospe, nisam valjda tako… kako bih rekla, šašava, ne mogu biti toliko šašava: Opet idem u Međugorje, tri puta u godinu dana…

Prije godinu dana to nisam mogla ni zamisliti. Nemoguće! Ja ti moram dovesti tvoju djecu, to su tvoja djeca, mi sad idemo tamo i dovodim ih. Za sebe Te molim samo jednu posebnu milost, i to milost dobre ispovijedi. Draga Gospe, želim ti dati ovu svoju malenost i moliti oprost za sve svoje grijehe u životnoj ispovijedi.

Pa sam se počela pripremati. I tada sam rekla: Pomalo, najprije ću moliti za oprost svega onoga čega se ne sjećam, zatim svega onoga što nisam znala da je grijeh, napravila sam potpuni pregled svih događaja za koje sam htjela zamoliti oprost, te prešla na pojedinosti. To je bila vrlo duga ispovijed. I došao je dan te ispovijedi koja je za mene bila vrlo zahtjevna, a ispovijed za mene niti danas nije nešto jednostavno.

Znam za milosti koje primam i pokušavam ići mjesečno na ispovijed i mislim da je svaki puta sve tečnija. Tako je to bilo na početku pa sam rekla Gospi: Majko, obećavam Ti da ću ono što mi kaže svećenik primiti kao Riječ Isusovu. Kad sam prethodno išla na ispovijed, izlazila bih iz ispovjedaonice s ovim mislima: Nije me shvatio, nisam se dobro izrazila, zaboravila, sve je ispalo krivo i tako sam izlazila s više tereta nego što sam ušla jer sam osjećala da se nisam mogla primjereno izraziti pa sam zaključila: Ništa za to, dobro ću se pripremiti, ispovjedit ću se i ono što mi svećenik kaže, to ću primiti od Gospe i neba.

Ispovjedila sam se, potrajalo je to prilično dugo i sve, sve što sam imala ovdje u srcu izašlo je van, sve sam izbacila i predala Isusu. I kada je došao trenutak odrješenja iščekivala sam što će mi svećenik reći jer sam znala da je Isus tu. I svećenik mi je rekao: Prije svega, želim ti reći da je ovo bila odlična ispovijed. I ja sam morala ostati pri tome bez samoosuđivanja, jer je ovo iskustvo bilo stvarno nezaboravno, tamo na brdu, jer smo se ispovijedali gore na Brdu ukazanja u predvečerje, a ispod se prostirala dolina. To je trenutak koji nikada neću zaboraviti.

www.medjugorje-news.com

Izvor
radio-medjugorje.com

Vezani članci

Back to top button