Oprost, dobar put k izlječenju: Zašto ljudi teško opraštaju nepravdu?
Većina će se složiti s tim da nema ništa bolnije od toga kad se svetoga i pravednoga čovjeka optuži za nesvetost i nepravdu. Isus je uvijek bivao optužen za djela koja nije počinio. I usprkos svim zaprjekama nastavio je širiti ideal pravde i ideal istine, pa čak i onda kad su ga zanijekali njegovi najbliži, oprost!
Učinjena nepravda kod većine ljudi izaziva osjećaj tuge i ljutnje. Ponovljena nepravda i omalovažavanje akumuliraju tugu s kojom se ponekad teško nositi. Takva tuga i ljutnja vrlo lako prerastu u gnušanje i prijezir, a osjećaj nepravde dovodi do duhovnoga gnjeva. Osjećaj pravde i pravedno djelovanje temelj su iz kojega je čovječanstvo stvoreno. I svaki čovjek u dubini sebe posjeduje osjećaj pravde, no pitanje je koliko je tko spreman potražiti tu pravdu u sebi i zauzeti se za njezino bezuvjetno ispunjenje.
No kako nastaviti živjeti u svijetu koji je satkan od izdaja, urušavanja ideala pravde i ideala istine, kako zadržati svoj put i ne uklopiti se u većinu mediokriteta koji postaju imperativ života? Kako prihvatiti učinjene nepravde, izdaje, kako se boriti za vlastite ideale? Kako se riješiti negativnih emocija, kako se ne braniti prijezirom i gnušanjem na sva ljudska nesavršenstva? Oprost je dobar put k izlječenju vlastite duše, dobar put otpuštanja i mogućnosti nošenja s činjenicama o učinjenim nepravdama.
Oprost je veličanstvena pobjeda i iscjelitelj duše. Oprost je velik dar samomu sebi, povezan s višim stupnjem svijesti, praćen spoznajom o vlastitoj pravoj prirodi. Oprostiti drugomu nova je duhovna perspektiva i osjećaj koji obdaruje osobu koja prašta. Oprostiti znači očuvati sebe od zla, od mržnje i osobnoga pakla. Oprostiti znači omogućiti pravdi da vrati ono što je razoreno i da počinitelj zla bude primjereno kažnjen. Opraštanje daje snagu bezuvjetnoj pravednosti i istinskoj istini, utire put idealu slobode.
Kao što i borba za vlastite ideale zahtijeva mudrost, ustrajnost i veliku osobnu snagu, tako i oprost zahtijeva emocionalnu spremnost da se otpuste nanesene nepravde. Oprost je jedna od najplemenitijih ljudskih osobina jer oslobađa čovjeka mržnje, gnjeva i gađenja. Oprost nikako ne znači prihvaćanje nanesenih emocionalnih ozljeda, oprost nikako nije dopuštanje da se s nepravdom nastavi.
Oprost je oslobađanje od osobnih negativnih emocija i uspostavljanje unutarnje homeostaze. Cilj oprosta nikako nije nepravdu proglasiti nevažnom jer je itekako važna, nego je cilj oprosta osloboditi emocionalni prostor za ideale kojima čovjek stremi. Oprostiti ne znači nijekati, jer to znači zaboraviti i potiskivati. Oprost koji traži nepriznavanje učinjene nepravde vodi u osobni osjećaj patnje i izdaje. Kad se otpusti osobna bol, tek tada se otvaraju vrata oprostu.
Opraštanje je proces koji počinje učenjem o sebi, učenjem o onome tko je počinio nepravdu, učenjem o životnim istinama. Oprost nije isto što i pomirba, niti to znači odricanje od vlastitih prava. Opraštanje nije čin moralne nadmoći, nego odraz unutarnje snage. Ono zahtijeva volju, vrijeme, strpljivost, ustrajnost i vješto zaobilaženje svih unutarnjih borba koje vodi svaka osoba koja je na putu praštanja. Sloboda koja je odraz praštanja nadmašuje bol, patnju, borbu, ljutnju i gnušanje.
Najteže je oprostiti onima koji gaje neprijateljski stav, koji svjesno nanose bol i nepravdu, onima koji radi zadovoljenja nekih potreba zanemaruju istinu ili vide samo one dijelove istine koji odgovaraju trenutačnomu stanju. I upravo se snaga svake osobe ogleda u sposobnosti oprosta onima koji to nikako ne zaslužuju.
Zašto ljudi teško opraštaju? Zato što oprost podrazumijeva prihvaćanje realnosti koja se osobi ne sviđa, zato što znači prihvaćanje realnosti u kojoj nisu svim ljudima važni ideali pravednosti i ideali istine. Oprost uključuje i susprezanje vlastitoga ega i odustajanje od osjećaja ljutnje koji se u toj situaciji čini jedinim prikladnim.
Oprost nikako ne znači odustajanje od vlastitih ideala, odustajanje od vlastitih sustava vrijednosti i moralnih vodilja; oprost upravo omogućuje djelovanje po visokim moralnim standardima. Svatko s vremenom dovede u pitanje svoje ideale, jer život često demantira čovjekov put, stavlja pred njega niz izazova, stavlja ga u sumnje i dvojbe. Slijediti svoja vlastita uvjerenja trnovit je put, put koji traži dosljednost sebi, dosljednost uvjerenjima i djelovanje u skladu sa samim sobom, pa čak i kad nema odobravanja. Odobravanje dajemo sami sebi.
Vanjska su odobravanja kratkoga vijeka, opterećena mediokritetima, opterećena trenutačnim društvenim trendom. Ako čovjek počne sumnjati u svoje ideale, postaje mrtav i prije smrti. Život bez ideala znači skrivanje od života, podrazumijeva polaganu smrt, patnju, životarenje, a nikako življenje. Teško je biti mrtav, a živjeti. Živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima i idealima znači dosezanje ideala slobode, a taj trenutak spoznaje vrjedniji je od svih ovozemaljskih znanja i učenja koja mu prethode. Autentična osoba gine za svoje ideale, daje sve najvrjednije kako bi očuvala pravednost, pa čak i onda kad se svi urote protiv toga cilja. Ponekad je lakše mrijeti, nego živjeti u suprotnosti sa samim sobom.
Ljubav, sloboda, istina i pravda četiri su stupa unutarnjega mira. Stoga oprostiti samomu sebi i drugima osigurava svakomu pojedincu da nastavi slobodno ići putem pravednosti. I Isus koji je bio prezren jer je propovijedao svoj nauk i slijedio svoj put pravednosti, koji je osuđen da u mukama otkupi grijehe, uzviknuo je: »Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.«
Izvor: Glas Koncila
