VJERA I DUHOVNOST

Gdje je Bog kad djeca umiru, zašto Bog dozvoljava preranu smrt dobre, još nevine djece?

Zemaljski život svakom se čovjeku, koliko god godina imao, čini prekratkim. Svi mi volimo život, volimo živjeti, koliko god nam život bio težak. Kao što volimo svoj život, volimo i živote svojih bližnjih. Prerana smrt voljene osobe pogađa svakoga, a kad se radi o djetetu onda je još teže nositi se s njome. No zašto Bog dozvoljava preranu smrt dobre, još nevine djece?

Sigurno je da postoji više razloga za to, no ovdje se želim osvrnuti samo na jedan. Ovaj zemaljski život živimo kako bismo njime odredili svoju vječnu sudbinu. Pravedni Bog ispred nas stavlja izbor: vječni raj ili vječni pakao. Mi ne znamo sve detalje raja, vječnog Božjeg Kraljevstva u kojem ćemo vječno živjeti puninu života, no iz Svetog pisma znamo da u raju nećemo svi biti jednako sretni, nećemo imati jednako dostojanstvo, nećemo imati jednaku poziciju; neki će biti među najmanjima, a neki među najvećima.

Sveta Terezija Avilska kaže da će svačija čaša biti ispunjena do vrha radošću, no nećemo svi imati jednako velike čaše. Iz osobnog iskustva vizije neba znam, a to može potvrditi i bezbroj drugih koji su imali slične vizije, da na nebu nitko nikome neće biti zavidan jer će svi znati da je svakome potpuno pravedno, na osnovu zemaljskog života, dosuđena njegova vječna pozicija. Bog je ljubav, a ljubav je nezamisliva bez pravednosti. Jednako tako ni u paklu neće svi jednako biti kažnjeni. Bog sve vidi. Vidi našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Bog vidi u što će se pretvoriti nečiji život u budućnosti i, ako vidi da će netko u budućnosti toliko pasti da će ga to odvesti u pakao, Bog tu osobu želi spasiti za raj.

Zato, kad mu se svidi da neko dijete pozove k sebi, kako to čujemo u obredu sprovoda („Svidje se Gospodinu da ga pozove k sebi“), on to čini kako bi tog čovjeka, tu osobu, to svoje dijete sačuvao od vječnih muka u paklu. Nama kao bližnjima čini se kako Bog nije dobar i nije pravedan jer nam uzima voljeno dijete, no u stvarnosti je, čineći to, itekako dobar, itekako ljubav i itekako pravedan. Bog bi zbog svoje ljubavi prema nama svakog čovjeka uzeo k sebi u vrhuncu njegove spremnosti za nebo, no ne čini to zbog svoje pravednosti.

Pravednost nikad nije pristrana i on to može učiniti samo onome tko sam moli ili za koga netko drugi moli. Postoji velik broj roditelja koji mogu posvjedočiti da im je Bog uzeo dijete koje je baš bilo dobro, bolje od ostalih. Sad je za njih to ogromna bol, no jednog dana će shvatiti koliko je to bilo dobro za vječni život njihovog djeteta. Baš zato što je to dijete bilo toliko dobro, zaslužilo je da Bog intervenira i unaprijed ga spasi. Tko zna koja će biti vječna sudbina djece koja će odrasti!?

Ruku na srce, moramo priznati da danas ima razmažene, sebične i, neću reći kakve sve druge djece, djece koja neće dobiti priliku da ih Bog unaprijed spasi. Naravno da ima i djece koja će doživjeti starost, koja će se u svoje vrijeme obratiti, upoznati Isusa i ustrajati u svojem obraćenju te na kraju baštiniti nebo.

Mnogi će roditelji posvjedočiti da je njihovo dijete umrlo u miru, bez straha i bez gorčine. I sam sam imao prilike upoznati takvu djecu, i vidio sam s kakvim nutarnjim mirom ta djeca nose svoju bolest i s kakvim mirom žive znajući da će vrlo brzo umrijeti. Bog razumije patnju roditelja, braće i sestara i ne ljuti se ako se oni tada ljute na njega, no mnogi mogu posvjedočiti kako su ubrzo nakon smrti takovog djeteta iskusili nevjerojatnu Božju utjehu. Nije li to znak da je njihovo dijete već počelo moliti za njih s neba!?

Takva djeca umiru u milosti koja im daje da njihov nutarnji čovjek, njihov duh, koji je jednako sposoban kao i duh bilo kojeg odraslog čovjeka, prikažu svoje trpljenje za vlastito spasenje, za spasenje svojih bližnjih i za spasenje drugih grešnika. Iako u razumu, u svojem vanjskom čovjeku ne razumiju, ipak njihov nutarnji čovjek itekako prepoznaje Božju ljubav i blizinu.

Postoje i situacije u kojima dijete ne umire po Božjoj volji i zato nas Bog itekako poziva da vjerom molimo za bolesnike. Tu djecu najčešće možemo prepoznati po izostanku nutarnjeg mira. Bog je Crkvi dao karizme ozdravljanja i čudesa, a dao je i sakrament bolesničkog pomazanja. Njegovo je obećanje više nego jasno: sve što god s vjerom zatražimo, primit ćemo. Dao nam je milost i da molimo za liječnike, koje je Bog stvorio i kojima je dao poslanje da liječe ljude. Ako unatoč našim molitvama i liječničkim naporima takvo dijete umre, dogodit će se to zato što nismo imali dovoljno čvrstu vjeru u Božje ozdravljenje.

Možda je naša vjera u Boga vrlo čvrsta, no za čudo ozdravljenja nije dovoljno vjerovati da Bog postoji i da nas ljubi; potrebno je i vjerovati da nas Bog hoće i može ozdraviti. Sasvim je u redu ako nemamo tu vrstu vjere i to nas ni u kom slučaju ne čini manje vjernima Bogu; ta vrsta vjere nije dana svima i zato potražimo nekoga kome je dana. Dijete će i ako umre biti spašeno i sretno u raju, a Bog bližnjima nudi svoju izvanrednu utjehu, samo ako je želimo prihvatiti. Možda da mu za početak iskreno zahvalimo što nam nudi vječni život u kojem ćemo u izobilju moći uživati dijete koje smo sada privremeno izgubili?

Izvor: Book.hr

www.medjugorje-news.com

Napisite nam Vaše svjedočanstvo

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button

Adblock Detected

Please turn off adblocker