MEĐUGORJEVJERA I DUHOVNOST

Kardinal Christoph Schönborn: U Međugorju je prisutnost nadnaravnoga jednaka onome u Lourdesu

Kardinal Christoph Schönborn je kao visoki crkveni dostojanstvenik, svojim posjetom Međugorju za Silvestrovo 2009/2010, odškrinuo vrata, a papa Franjo ih je, odaslanjem nadbiskupa Hosera kao apostolskog visitatora i odobrenjem hodočašća u Međugorje, širom otvorio. Christian Stelzer je to putovanje po želji nadbiskupa organizirao i cijelo vrijeme njegovog boravka u Međugorju ga pratio piše radio-medjugorje.com .

Povodom 40. obljetnice ukazanja vodio je s njim razgovor u kojem bečki nadbiskup govori o svojim dubokim doživljajima Međugorja i njegovu značaju za Crkvu i svijet. Intervju koji je objavljen u Glasniku mira prenosimo u cijelosti.

Razgovarao: Christian Stelzer

Preuzvišeni gospodine kardinale, 24. lipnja 2021. godine navršit će se punih 40 godina otkada su započela Gospina ukazanja u Međugorju. Vama su ova duhovna gibanja osobno poznata već od sredine 80. godina, preko molitvene zajednice „Marija, Kraljica Mira“, koja se tada okupljala u Dominikanskoj crkvi u Beču. Dobro se sjećam da ste Vi u vrijeme svoga posjeta Međugorju za Silvestrovo 2009./2010., vidjevši tamo veliki broj hodočasnika spontano rekli da se tamo doživljava Sensus fidei, osjećaj vjere ljudi za nadnaravno?

Ono što sam tako često doživio u Lourdesu, doživio sam također i u Međugorju. Postoji kod ljudi to čulo koje se teološki naziva sensus fidei, osjećaj za prisutnost nadnaravnoga. Odakle ono dolazi je teško objasniti. Jednostavno znamo da je tu. Ovaj osjećaj vjernika sigurno je mjerilo u crkvenom procesu rasuđivanja. Naravno da je crkveno učenje važno i nenadomjestivo! Ali crkveno učenje izražava vjeru, koju je Bog stavio u srca ljudi, jer je dar vjere milost.

Papa Benedikt je kao profesor tako često ponavljao kako je osjećaj vjere vjernika naime upravo ono što Crkvu čini živom.

Ja ovdje rado ispričam jedan događaj iz moje mladosti kada sam došao kući nabijen novim teološkim idejama. To je bio period kada nam se htjelo objasniti da učenje o Sinu Božjemu treba razumjeti iz perspektive našega vremena. Ja sam to onda svojoj majci tako svježe i „servirao“. Tada me je majka čudno pogledala i rekla mi: „Da, ako Isus nije Sin Božji, onda je naša vjera prazna.“

…PAPA FRANJO JE PODUZEO VRLO ODLUČUJUĆE KORAKE ZA MEĐUGORJE. MISLIM DA MU NE MOŽEMO NA TOME BITI DOVOLJNO ZAHVALNI. ON SI JE OSOBNO UZEO K SRCU TEMU MEĐUGORJA. PRIMIO JE IZVJEŠTAJ KOMISIJE KOJU JE PAPA BENEDIKT USTANOVIO I KOJA JE RADILA PUNE ČETIRI GODINE POD VODSTVOM KARDINALA RUINIJA, I VIŠE PUTA GA JAVNO POHVALIO I TAKO JE RIJEČJU POKAZAO POVJERENJE I SVOJ STAV PREMA ONOME ŠTO NAM NEBO DARUJE PO MEĐUGORJU.

Tada sam shvatio da ovdje postoji posve jedna druga razina shvaćanja. To nije teološko razmatranje, nego osjećaj vjere, vjersko znanje, i to je temelj vjere Crkve. Jer vjera Crkve nije samo crkvena građevina, nego je to odnos ljudi s Trojedinim Bogom, s Isusom, s Majkom Božjom, i život koji proizlazi iz ovoga odnosa, nazivamo sensus fidei, smisao vjere naroda Božjega. A to sam u Međugorju tako snažno osjetio.

Za vrijeme boravka u Međugorju peli ste se i na međugorska brda, Brdo ukazanja i Križevac. Mnogi hodočasnici, također mnogi i iz Austrije su Vas pratili na tom pohodu. Misu Polnoćku na prijelazu u novu godinu započeli ste riječima kako ste u Međugorje došli da biste bili blizu Majke našega Gospodina. Pri tome sam vidio kako je zasjala silna radost iz očiju mnogih nazočnih vjernika. Kako ste Vi sami doživjeli te dane?

Bio sam na oba brda, najprije na Brdu ukazanja. Ne mogu nikada zaboraviti, kako sam rano ujutro s grupom mojih pratitelja, s mojim nećakom – Ti si bio također tu – na podnožju brda dolje pod stablima slušao svjedočanstvo Marije Pavlović, kako su oni ugledali Gospu i kako su joj potrčali u susret. To je za mene bilo tako uvjerljivo, kao i u Lurdskoj pećini svaki put kad je Bernadette na početku lijepu gospođu oslovljavala sa „ova tu“, jer joj Majka Božja nije još bila objavila svoje ime.

Biti na onom mjestu, gdje su je mladi po prvi put vidjeli kao i slušati one jednostavne riječi kojima je Marija to ispričala, to je za mene bio možda najintenzivniji trenutak moga svekolikog boravka u Međugorju.

Kada sam onda čitao izjavu Ruinijeve komisije, koju papa Franjo još nije bio objavio, a koja je kasnije mnogo hvaljena, i u kojoj stoji da je komisija donijela zaključak, priznati prve dane ukazanja bez davanja suda o daljnjim i sadašnjim ukazanjima, za mene je onaj trenutak pod Brdom ukazanja bio ponovo tako živo prisutan. To je bio onaj trenutak u kojem sam ja doživio svoje nutarnje uvjerenje: To je Gospa, zaista, to je ona.

Put na Križevac je bio posve drugačiji, s jednom velikom grupom hodočasnika, također i austrijskih, a pored svega sa sestrom Elvirom koja je onda bila još u snazi, tako da sam je teško mogao slijediti. A nju su pomagala dvojica jakih mladića. Zajedno smo se uspinjali. Nezaboravna mi je radost koja je zračila iz očiju sestre Elvire. I to cjelokupno oduševljenje te velike hodočasničke skupine, to je također bio jedan vrlo poseban moment. Sada shvaćam da je Križevac za mnoge mjesto vrlo snažnog doživljaja vjere.

Vi ste kao prvi velikodostojnik Crkve posjetili i vidioce – na njihovu veliku radost – u njihovim domovima i slušali ih. Kakva su Vaša sjećanja na te susrete?

Vidioci koje sam upoznao bili su: Marija, Vicka, Mirjana i Ivanka. Ja sam ih doživio kao posve normalne osobe. Marija Pavlović nas je pozvala na večeru u svoju kuću. Sjećam se njezinih četvorice sinova i molitve u njihovoj obiteljskoj kapelici. To je bilo sve posve normalno. I to je za mene jedan od snažnih znakova, da je Međugorje „zdravo“. Tu nije bilo ništa pretjeranoga. Također i trenutci šutnje za vrijeme molitve krunice, kada je Marija mogla doživjeti posebnu Gospinu blizinu, to je bilo sasvim normalno, kako si to mogu i zamisliti, kao što se normalno odvijao život u Svetoj obitelji u Nazaretu.

U MEĐUGORJU SU MNOGI DOŽIVJELI SVOJU OBNOVU U VJERI. PAPA FRANJO JE VIŠE PUTA PROGOVORIO O MEĐUGORJU I UVIJEK JE NAGLASIO OVU TOČKU: OBRAĆENJE.

Tu je bio Sin Božji, Majka Božja i sveti Josip, i sve je bilo tako jednostavno i normalno. To je za mene jedan snažan znak za Međugorje: Tu nema ništa pretjeranoga, nikakvo izazivanje osjećaja, ili preplavljivanje emocijama, nego tako kako to mogu i zamisliti i da tako mora biti, kad je tu prisutna Majka Božja, znači u posve normalnoj atmosferi, jer Bog se darovao, došao je u naše ljudske životne okolnosti. Sjećam se da smo prolazili pored Marijine rodne kuće.

Tamo je bilo sve jednostavno. Takva su ukazanja, nije to kao trubljenje u fanfare, nego je to sve u jednostavnosti, i samo božje svojstvo, kako je to rekao sv. Toma Akvinski u svome velikom traktatu o Božjoj tajni, koji počinje razmatranjem o Božjoj jednostavnosti.

U jednom razgovoru za neke novine ste po povratku iz Međugorja rekli da ste čvrsto uvjereni da će iz tako snažnog Gospina djelovanja uistinu poteći obnova kršćanstva u Europi, a koja nam je tako neophodno potrebna.

U Međugorju su mnogi doživjeli svoju obnovu u vjeri. Papa Franjo je više puta progovorio o Međugorju i uvijek je naglasio ovu točku: obraćenje.

Rado ću ispričati i jednu zgodu, jedan doživljaj u vlaku. Vozio sam se od Innsbrucka prema Beču, htio sam upravo moliti časoslov dok je jedna malo jača gospođa zauzimala mjesto upravo do mene. Počela mi se odmah obraćati: „A gdje ste Vi na župi?“ Kad sam joj dao do znanja da sam biskup iz Beča, kao da se za kratko uplašila, ali onda mi je ipak počela govoriti o sebi. „Moj muž je bio u Međugorju. I tamo se peo na neko brdo. I otkako se od tamo vratio, potpuno se promijenio. On je sada tako ljubazan kakvog ga cijelog svojeg života nisam poznavala. Sada moram i sama tamo jednom otići i vidjeti što se to tamo događa“, ispriča mi to gospođa koja je bila na povratku doma u Gradišće.

To je ispričala u svoj jednostavnosti i sasvim spontano, zaista jedno svjedočanstvo vjere čovjeka, koji se tako promijenio u Međugorju, da je to njegova supruga očito dobro primijetila, budući da je vjerojatno godinama trpjela zbog njegove grubosti, a sada može reći: „Moj muž se potpuno promijenio.“ To je obraćenje, to je obnova.

Papa Franjo je poslanjem nadbiskupa Hosera kao apostolskog vizitatora i odobrenjem službenih hodočašća u Međugorje širom otvorio vrata, koja ste Vi, dragi kardinale, usuđujem se reći Vašim posjetom odškrinuli. Govori se da će Međugorje biti priznato kao svetište. Sto će to značiti za Međugorje i za Crkvu?

Da, papa Franjo je poduzeo vrlo odlučujuće korake za Međugorje. Mislim da mu ne možemo na tome biti dovoljno zahvalni. On si je osobno uzeo k srcu temu Međugorja. Primio je izvještaj komisije koju je papa Benedikt ustanovio i koja je radila pune četiri godine pod vodstvom kardinala Ruinija, i više puta ga javno pohvalio i tako je riječju pokazao povjerenje i svoj stav prema onome što nam nebo daruje po Međugorju.

Poslanjem nadbiskupa Hosera načinio je jedan ključni korak. On je tako naime Međugorje stavio pod svoju zaštitu, imenujući i šaljući u Međugorje jednog svoga delegata. Da je Papa koji put dao i neke izjave o ukazanjima ili o Gospinim porukama, koje su neke ražalostile ili zabrinule – mislim da je time htio nešto posebno naglasiti: Naime, Međugorje je samo po sebi jedna poruka. Samo Gospino djelovanje je jedna odlučujuća poruka. Najvažnija poruka je obraćenje. To je ona stotine puta rekla u svojim porukama. I to se događa. To je ono na što Papa želi svratiti pozornost.

ZAR TO NIJE NEŠTO IZVANREDNO LIJEPO, DA MILIJUNI LJUDI NA CIJELOME SVIJETU SVAKI MJESEC ČITAJU PORUKU KOJA IH PODSJEĆA: „MOLITE“, „OBRATITE SE“, „ČINITE POKORU“, „SLUŠAJTE MOGA SINA“, „HVALA VAM DA STE ME POSLUŠALI“? ŽELIM JOŠ JEDNOM REĆI, KAO ŠTO JE TO I PAPA FRANJO VIŠE PUTA KAZAO: „SVE SE PREPOZNAJE PO PLODOVIMA I TO JE ODLUČUJUĆE“.

Ja sam osobno više puta rekao u diskusijama o Međugorju, da bih bio uznemiren, kad bi poruke iz Međugorja svaki put donosile nešto novo. Ali one nam zapravo donose uvijek isto, s malim varijacijama. Zašto? Jer majka govori svojoj djeci uvijek isto: „Jesi li oprao zube?“, „Jesi li oprao ruke?“, „Jesi li napisao zadaću?“

Odlučujuće nije to da mi svaki put očekujemo nešto novo, nego da mi svaki put bivamo podsjećani na to što priliči kršćanskomu životu. Ovo sam u raspravama više puta ponovio: „Zar to nije nešto izvanredno lijepo, da milijuni ljudi na cijelome svijetu svaki mjesec čitaju poruku koja ih podsjeća: „Molite“, „Obratite se“,, Činite pokoru“, „Slušajte moga Sina“, „Hvala vam da ste me poslušali“?

Želim još jednom reći, kao što je to i papa Franjo više puta kazao: „Sve se prepoznaje po plodovima i to je odlučujuće.“

Već se radujemo da ćete 14. rujna 2021. ponovno otvoriti vrata katedrale sv. Stjepana za naš 14. molitveni susret Međugorskog gibanja, i već drugi u pandemiji. Želite li uputiti koju posebnu riječ našim čitateljima u ovim posebnim vremenima?

Vjerujem da je pandemija jedna kušnja za cijeli svijet. Ali ona je također i milost. Jer milosti nam ne dolaze samo takoreći kao sa „sacher-tortom“, nego i kroz poteškoće . Po pandemiji smo dobili jedan usporivač za naš život kako bi svoj dosadašnji život spoznali kao nešto što nije bilo samo po sebi razumljivo, kao što je to da letimo do nakraj svijeta, da imamo sve više, da se sve odvija sve brže. S pandemijom, od jedanput sve mora promijeniti ritam. Ja vjerujem da nam Bog kroz to želi nešto reći. Što nam time želi reći, mislim da to moramo osluškivati: „Pokaži nam.“ Mislim da u ovo vrijeme upravo velika svetišta dobivaju posebnu ulogu. I koliko ja znam, Međugorje se već u Rimu vodi na listi svetišta.

Što se radi kada se pohodi jedno sveto mjesto? Događa se čišćenje, obraćenje, razmatranje, promjena života – sve su to stvari koje su nam postale neminovne kroz ovu pandemiju. I na to smo se morali naviknuti. To vidim kao Božji znak za nas kao i za cijeli svijet, naravno i za Crkvu.

Mi ćemo 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Sv. Križa sigurno Bogu zahvaliti i za to što nam daruje vrijeme da se priberemo. Moglo se dogoditi i nešto još puno gore, mogao nas je zadesiti i svjetski rat, mogle su se dogoditi i velike prirodne katastrofe. Dogodio nam se samo jedan virus, tako mali, ali koji nas je sve prisilio na razmišljanje. To je Božji znak za nas!

www.medjugorje-news.com

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button