VJERA I DUHOVNOST

Kako se sv. Mala Terezija borila s osjećajem usamljenosti

Roditelji žele da njihova djeca imaju ugodno djetinjstvo ispunjeno snažnim prijateljstvima koja pomažu da se njihova djeca osjećaju voljena i cijenjena. Ipak, svako dijete ne sklapa lako prijateljstva, što može ostaviti negativne posljedice. Sveta Terezija iz Lisieuxa bila je sramežljivo dijete koje je odraslo u Francuskoj u 19. stoljeću. I dok je uživala u vremenu provedenom sa sestrama i rođacima, u doticaju s vršnjacima nije stjecala mnogo prijatelja.

Terezija nije bila poput većine djece. U svojoj knjizi ‘Povijest jedne duše’ piše kako se u slobodno vrijeme često prepuštala ozbiljnim razmišljanjima, gledajući iz daljine svoje vršnjake kako se igraju.

Kad bi se s nekim pokušala sprijateljiti, to nije uvijek išlo baš onako kako bi planirala.

– U to vrijeme imala sam dvije prijateljice mojih godina. Ali kako su površna srca tih stvorenja! Jedna od njih morala je biti kod kuće nekoliko mjeseci. Dok je nije bilo, često sam razmišljala o njoj, a kad bi se vratila, pokazivala bih joj koliko mi je drago što ju ponovno vidim. Međutim, sve što sam dobila zauzvrat bio je pogled ravnodušnosti, moje prijateljstvo nije bilo cijenjeno. To sam doživjela s oduševljenjem, pa nisam više tražila naklonosti koja bi se pokazala nedosljednom.

Ponekad je to svetu Tereziju vodilo do osjećaja usamljenosti, ali u svojoj usamljenosti znala je da postoji jedan Prijatelj na kojeg uvijek može računati.

– Bila sam tako sramežljiva. Nisam imala posebnog prijatelja s kojim sam mogla provesti toliko sati poput svojih vršnjaka. Stoga sam radila u tišini, a zatim, kako me nitko ne bi primijetio, otišla bih u kapelu dok me tata ne bi potražio. Tamo sam pronašla svoju utjehu – ta nije li Isus jedini moj prijatelj?

Njemu sam mogla otvoriti svoje srce, dok bi me umarali razgovori s ljudima, pa čak i o svetim stvarima. Istina je da sam se u tim razdobljima usamljenosti ponekad osjećala tužno, ali često sam se tješila ponavljajući redak prekrasne pjesme koju me je otac naučio: ‘Vrijeme je tvoja barka, a ne tvoje prebivalište.’Te su mi riječi vratile hrabrost, pa čak i sada kada sam nadrasla mnoge pobožne dojmove iz djetinjstva, simbol broda uvijek me oduševljava i pomaže mi da podnesem progonstvo ovog života.

Ova mala priča iz života svete Terezije podsjeća nas da nikad nismo istinski sami. Mogli bismo osjetiti onu oštru bol usamljenosti koju napuštaju naša obitelj i prijatelji, ali dobra je vijest da nam je Isusovo prijateljstvo uvijek otvoreno. On možda ne će moći igrati igre s nama, ali može razgovarati s našom dušom i dati nam mir koji nikad ne će završiti.

Ako se osjećate usamljeno ili ako je vaše dijete razočarano zbog nedostatka svojih prijatelja, obratite se Isusu koji nas nikad ne će iznevjeriti. Što više razvijemo to prijateljstvo, to ćemo biti sigurniji u sebe. Ne ćemo ovisiti o drugima za našu najveću sreću i shvatit ćemo da prijatelji, čak i dobri, nikad ne mogu u potpunosti zadovoljiti našu želju za ljubavlju. Prijatelji nam mogu pomoći da podnesemo teškoće života, ali na kraju naše konačno povjerenje treba biti u Boga, našeg najboljeg i najvjernijeg prijatelja.

www.medjugorje-news.com

Izvor
laudato.hr

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button