Kako se suočiti s viješću da moja majka umire?
Činjenica da ćete izgubiti majku stvara jedinstvenu tugu i osjećaj praznine u duši. Uzrokuje neku vrstu patnje koju često ne možemo sami prevladati. Psihoterapija može pomoći, ali samo snagom vjere možemo u potpunosti asimilirati ovu bol i izliječiti se. Kako se možemo pripremiti?
Pjesnici, pisci, umjetnici i ljudi svih društvenih slojeva – čak i kriminalci – često su s dubokim emocijama govorili o najvažnijoj ženi u svojim životima: svojoj majci. Ali može li se itko ikada pripremiti za majčinu smrt?
Prema istraživanju psihijatrice Elisabeth Kübler-Ross, pionirke u proučavanju procesa umiranja i stručnjakinje za palijativnu skrb, osoba u procesu tugovanja prolazi kroz pet faza: duboka tuga; bijes; poricanje; pregovaranje ili prekid uobičajenih aktivnosti; i prihvaćanje ili potreba za preusmjeravanjem vlastitog života.
Ukratko ću objasniti svaku od njih. Pet iskustava srca, uma i duše
1. Duboka tuga Kada dobijemo vijest da nam je majka smrtno bolesna, doživljavamo šok i spontanu nevjericu. Svi znamo da je umiranje dio procesa života, ali nitko nije spreman za ovaj skup iskustava i osjećaja koji stvaraju duboku tugu. Kako si možemo pomoći?
Prvo, promatrajte: ono što vam se događa je normalno. Niste klinički depresivni. Drugo, prihvati to: Učini to što prije i “oslobodi” svoju majku. Treće, živite: Ako trebate plakati, plačite. Ako trebate ići na terapiju, idite na terapiju; ako želite razgovarati sa svećenikom, potražite ga. Ne morate sami prolaziti kroz ovaj proces.
2. Ljutnja Svi ćemo osjećati bijes zbog gubitka naše majke. Međutim, oni koji iznenada izgube majku to mogu osjetiti intenzivnije. Takav je bio slučaj engleskog princa Harryja, koji u svojim memoarima govori kako je prigovarao svojoj majci, princezi Diani, što ih je tako ostavila. Zbog toga je svaka tuga – svaki gubitak – jedinstven. Što trebate učiniti ako ste ljuti? Izgovorite to Bogu, svom duhovnom voditelju, svom psihoterapeutu ili drugoj osobi za koju znate da će vas saslušati, neće vas osuđivati i da će vas voditi. Nemojte se ustručavati plakati. Plačite u crkvi, u prisutnosti Boga, ili sa svojim duhovnim upraviteljem, ili sa svojim psihoterapeutom. Sve je to ljekovito i terapeutski. Plakanje tijekom sprovoda ne znači da smo slabi ili da nemamo vjere kao kršćani koji vjeruju u zagrobni život i uskrsnuće.
3. Poricanje Kao što sam gore objasnio, svatko ima velike poteškoće u prihvaćanju da će uskoro doživjeti gubitak. Zbog toga mnogi ljudi nastavljaju sa svojim životima kao da je sve u redu. Prema neuroznanosti, to je također normalno, jer mozak ne voli promjene. Može proći najmanje 90 dana da prihvatimo da naše majke više nema ili da će uskoro otići.
4. Prestanak uobičajenih aktivnosti Možda ste osoba vjere, snažna, zrela osoba s obitelji i stabilnim profesionalnim poslom… Međutim, u trenutku kada saznate da će vam majka umrijeti, odjednom se više ne možete fokusirati na isti način. Crni oblak često se nadvije nad tvoju glavu; prestajete vježbati, otkazujete neke društvene angažmane i često razmišljate o njoj. Sve je to normalno, sve dok vam potpuno ne paralizira život i odnose. U stvarnosti, tugovanje zbog gubitka majke počinje istog trenutka kad primimo vijest da joj preostaje još samo malo života. Ali postoji vrlo važna razlika za nekoga s vjerom: Bog će nas ispuniti snagom i mi ćemo s Božjom milošću upravljati tugom.
5. Prihvaćanje i potreba za preorijentacijom vlastitog života Gubitak majke je poput poziva da preispitate svoj život, da potražite ono što je važno i otpustite mnoge površne aspekte života. Smrt naše majke može nas približiti Bogu i natjerati nas da razmišljamo o tome kakav bi nam život bio bez nje. Kako? Također nas tjera da je više cijenimo i razmišljamo o svemu što je učinila za nas počevši od našeg djetinjstva. Doživljavamo ovu potrebu da preorijentiramo svoj život jer – u većini slučajeva nesvjesno – znamo da smo sada starija generacija, ona koja ima odgovornost ostaviti naslijeđe jednako ili veće od onoga koje su nam ostavili naši roditelji.
Papa Franjo je u svojoj audijenciji 17. lipnja 2015. govorio o teškoćama gubitka voljene osobe, ističući nadu koja nam dolazi od Krista: Smrt je poput crne rupe koja se otvara u životu obitelji i za koju nemamo objašnjenje. (…) U Božjem narodu, milošću njegove samilosti darovane u Isusu, mnoge obitelji svojim djelima dokazuju da smrt nema posljednju riječ: to je pravi čin vjere. (…) I sjetimo se Isusova djela: “I vrati ga Isus majci njegovoj”, tako će učiniti sa svim našim najdražima i s nama kad se ponovno sretnemo, kad smrt u nama bude definitivno pobijeđena. Osvojena je Isusovim križem. Isus će nas sve vratiti u obitelj!
