Čudesno : Glas svetice preminule prije više od 100 godina i danas se čuje u ovoj zajednici…
Čudesno : Glas svetice preminule prije više od stotinu godina i danas se čuje u ovoj zajednici… Sveta Clelia Barbieri umrla je od tuberkuloze 13. srpnja 1870. kada je imala samo 23 godine. Umrla je kao najmlađa utemeljiteljica redovničkog reda u Katoličkoj Crkvi. Osnovala je novi redovnički red Male sestre od žalosne Majke, koje danas djeluju u misijama diljem svijeta.
Njezine posljednje riječi redovnicama sestrama bile su proročke: “Budite hrabre jer idem u raj; ali ja ću uvijek ostati s vama; Nikad vas neću napustiti!”Ovo se proročanstvo ispunilo kad je ubrzo dokazala svoju prisutnost zvukom svog glasa. Čudesni fenomen njezina glasa prvi se put dogodio tijekom večeri 13. srpnja 1871., točno godinu dana nakon Clelijine smrti, dok su sestre molile u kapeli. Sestre su izjavile da:
Glas iz neba, svete Clelie Barbieri
„Odjednom se začuo zvuk visokog, skladnog i nebeskog glasa koji je pratio pjevanje u zboru; ponekad je pjevala solo, ponekad se usklađivala sa zborom, krećući se s desna na lijevo; ponekad je prolazila blizu ušiju jedne ili druge sestre. Radost koju je donio njezin glas ispunio je naša srca srećom koju je nemoguće pretočiti u riječi. Ovo nije od ovoga svijeta. Živjeli smo taj dan u raju. S vremena na vrijeme trebalo je napustiti sobu … Emocija koju smo iskusili bila je toliko jaka da nas je ostavila bez daha toliko da smo trebale govoriti: “Dosta, dragi Gospode, dosta!”
Ovaj čudesni događaj odbacio je sve misli o prijevari ili halucinaciji. Budući da Presveti Sakrament tada nije bio u njihovoj kapeli, odlučili su noć provesti klanjajući se Presvetom Sakramentu u obližnjoj crkvi. Ponovno su izjavili: “Ali kako je veliko bilo naše iznenađenje kad smo shvatili da nas je glas slijedio i pratio dok smo započinjali molitve!” Clelijin se glas molio s njima do zore. Bila je to točno godinu dana njezine smrti.
Od tog dana ih nikad nije napustila, pridruživši im se u najrazličitijim okruženjima i uvjetima.U vrijeme Clelijine smrti u zajednici je živjelo samo deset djevojčica. Nakon što je Vatikan odobrio pravilo Reda, zajednici se pridružilo više članova, mnogi nadahnuti glasom svete utemeljiteljice. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je 236 članova. Tijekom 1950-ih sestara je bilo gotovo tristo. Posljednjih godina procvat je održavao preko trideset i pet institucija širom Italije. Osjetivši se pozvanim od strane Duha Svetom, sestre su tada započele misije u cijelom svijetu, a kuće reda otvorene su u Keraliji u Indiji i u Tanzaniji u Africi s nizom lokalnih lokalnih žena s ovih područja koje su se pridružile u vršenju vrlina i ideala svete utemeljiteljice.
I izvanredno, njezin se glas i danas čuje ….
U zajednicama Usokami i Wadakanchery sestre čuju Clelijin glas koji s njima pjeva i moli se na svahiliju i malajalamu. Kad se mole na latinskom, Clelia se moli i na latinskom.
Tijekom posljednjih sto dvadeset i pet godina od njezine smrti, Clelijin se nebeski glas povremeno čuo u kućama reda. Pogotovo u LeBudrieu, čuje se glas koji prati sestre u njihovim himnama, u vjerskim čitanjima i u njihovim razgovorima. Čuje se i kako prati svećenika tijekom slavlja svete mise i tijekom propovijedi. Čak se i u župnim crkvama čuje kako se zadržava među vjernicima.
1970. godine, matična poglavarica reda u LeBudrie, izjavila je Joan Carroll Cruz, autorici knjige, “Otajstva, i čuda u životima svetaca”,: „… ovaj nas čudesni dar potiče na dobro, povećava našu vjeru, olakšanje je životnim kušnjama i daje nam veliku želja za nebom “.
U novijem pismu primljenom prije objavljivanja spomenute knjige, majka provincijalka reda, s. Silvana Magnani, potvrđuje da se čudo još uvijek događa. Ona piše: “Glas nas prati u našim molitvama na talijanskom jeziku i molitvama na različitim jezicima: u Tanzaniji, gdje imamo misiju, glas govori na jeziku svahili; u Indiji na jeziku malajalamski. ”
Glas svete Clelije Barbieri opisan je kao glas koji se razlikuje od bilo kojeg glasa ovog svijeta. Uvijek slatka i nježna, ponekad je popraćena anđeoskim zukovima. Brojni su svjedoci ovog čuda. Uključuju njezine prvotne pratioce, razne pretpostavljene sestre reda, svećenike i laičke radnike u bolnicama u kojem njezin red služi. Na odgovarajući način svjedočili su da su čuli glas. Štoviše, mnogi su svjedoci svjedočili i pod zakletvom pred crkvenim sudovima koji su istraživali čudo prije njezine kanonizacije od strane pape Ivana Pavla II 9. travnja 1989.
Nebeski glas svete Clelije potvrđuje obećanje koje je napravila svojim suputnicima prije smrti, “Budite hrabari, jer idem u raj; ali ću uvijek ostati s vama; Nikad vas neću napustiti!”
