VJERA I DUHOVNOSTZANIMLJIVOSTI

Kako je Božje milosrđe pobijedilo Partiju- svjedočanstvo svećenika

Kako je Božje milosrđe pobijedilo Partiju- svjedočanstvo svećenika Silazim s četvrtog kata Zajčeve bolnice gdje sam upravo podijelio popudbinu jednom umirućem. Po stepenicama silazim, iako mi se pružala mogućnost da siđem liftom. Ustvari i ne znam zašto nisam iskoristio tu mogućnost. Neka nevidljiva sila morala je tu biti na djelu. Zaključio sam to tek kasnije, i to na temelju svega što je nakon toga slijedilo…

Silazeći, dakle, došao sam do drugog kata i htio nastaviti dalje. Ali u taj čas začujem s hodnika na tom katu plač odraslijeg djeteta. Vratim se i krenem u pravcu otkuda je plač dolazio. I doista, djevojčica od desetak godina jeca, i to bolno.

“Seko, što ti je” – zapitam je – “zašto plačeš?” “Mama mi umire.”

Uz nju je stajala i jedna žena, najvjerojatnije njezina tetka, jer i sama je bila sva zaplakana i satrvena.

Bez predomišljanja uđem u sobu pred kojom su one stajale. U sobi devet kreveta, a na drugom od ulaza ležala je mlada žena posve iscrpljena, pri posljednjim izdisajima. Svakih desetak-petnaest sekundi otvarala je usta i hvatala zrak. Njoj s lijeve i desne strane stajala su dva muškarca. Po njihovu izgledu zaključio sam da bi onaj stariji mogao biti njezin otac, a onaj mlađi njezin muž. Približio sam im se, tiho ih pozdravio i zapitao je li bolesnica katolkinja. Netom sam dobio pozitivan odgovor, nadvio sam se nad bolesnicu i gotovo u uho snažno progovorio: “Gospođo, ovdje je uz vas katolički svećenik… Vi ste vjerojatno svjesni svoje situacije… je li vam žao što ste kroz svoj život vrijeđali dobroga Boga?” U taj čas, mimo svakog očekivanja, bolesnica poviče neprirodno jakim glasom: “Kako mi ne bi bilo žao!” Sve bolesnice u sobi, gotovo u isti čas skoče iz ležećeg stava i upere pogled prema umirućoj, kao da ne vjeruju svojim ušima da je to zaista njezin glas.

S nekoliko pobudnih riječi potakao sam je na pokajanje i podijelio oproštenje svih grijeha.

Jeka mojih riječi još nije bila posve utihnula kadli se otvore vrata i bolničar, gurajući pred sobom bolesnička kolica, zapovjednički reče: “Iznesite je dok još nije izdahnula!”

“Velečasni” – obrati mi se muž umiruće – “biste li nam htjeli pomoći?” “Vrlo rado!” odgovorim.

I obojica podvučemo ruke pod njezino tijelo i bez ikakvog naprezanja prebacimo je na kolica; ta bila je sama kost i koža. S kolicima uđemo u lift, a pred ulazom u bolnicu već nas je čekao taksist s golemim “mercedesom”. I baš onako kako smo umiruću maločas prebacili iz kreveta na kolica, ponovno je podignemo i, noseći je na rukama, sjednemo na zadnja sjedala; praktički je sada ležala na našim koljenima; bila je nalik na malo veće dijete. Njezin otac sjeo je uz šofera…

Jedva što smo krenuli muž mi protumači kako su preko veze postigli da bolesnica ne umre u bolnici i tako izbjegli obdukciju i sve što je s time
najuže povezano. A sada, jer je već noć, do jutra će ostati kod svoje rodbine u Kustošiji.

Već prolazimo Ilicom. Vožnja po velikim granitnim kockama niza nas zdrave nije bila naročito ugodna, ali za umiruću bolesnicu – začudo – kao da je značila neko olakšanje; ono drmanje sigurno je ubrzalo njezino disanje i pomoglo joj da dođe do malo veće količine toliko potrebnog kisika. Otvorila je oči i počela ispitljivo promatrati sve unaokolo. Uto smo prispjeli na cilj, unijeli je u kuću i položili na krevet. Svi su se ukućani okupili oko nje, a među njima sam bio i ja. Tada bolesnica smireno zapita:

“A gdje sam ja ovo došla?”

“Kod svojih, u Kustošiji!” odgovori joj odjednom njih nekoliko.

“A tko ste vi?” zapita, gledajući u mene.

“Ja sam katolički svećenik!”

“A biste li me mogli ispovjediti?”

“Zašto ne!”

Za tren svi napuste sobu i ja ostadoh sam s bolesnicom. Bez naročite moje pomoći obavila je prekrasnu, i to životnu ispovijed, kao da se je mjesecima na nju pripremala. A poslije nego sam joj podijelio odrješenje, reče mi: “Sada ih sve pozovite natrag!” I s najvećom odlučnošću, kao da je najzdravija, ovako im reče:

“Ovdje pred svećenikom izjavljujem: Da vam ne bi palo na pamet da me bez Crkve pokopate! Ne bih vam dala mira ni po danu ni po noći!”

Nakon toga, očito posve iscrpljena, ponovno je pala u komu. Ukućani su me zamolili da im napišem potvrdu o obavljenoj ispovijedi, da bi župnik bez problema prihvatio vođenje sprovoda. Rado sam to učinio iako nisam znao koji će to župnik biti. Zatražio sam njihov broj telefona da bolesnici ujutro mogu donijeti i sv. pričest bude li još na životu, ali ona je već sat poslije preminula.

Nakon ovoga nevjerojatnog događaja prošlo je možda i mjesec dana kad sam se u gradu susreo s vlč. Jožom Frkinom. Ni ruku mu nisam uspio pružiti, a već me je zapitao: “Drago, znaš li ti tko je bila ona žena koju si pred tridesetak dana – na Kustošiji – ispovjedio i napisao da je doista primila taj sakrament?” “A od koga bih mogao doznati?” “Onda čuj od mene! I ona, i njezin otac, i njezin muž među prvima su otišli u partizane i to iz čistog idealizma. A kao i mnogi drugi uskoro su se razočarali. Odrekli su se ‘Partije’, ali se ‘Partija’ nije odrekla njih. Na dan njezina ukopa stiglo je iz Zagreba petnaestak “mercedesa” sve samih glavešina; čak i dvije limene glazbe.

Za vođenje sprovoda ukućani su pozvali mene, i to na izričitu volju pokojnice, ali ‘Partija’ to ni da čuje! U dvorištu, gdje se trebala formirati sprovodna povorka, tek što nije došlo do tučnjave. Kroz zaglušnu viku nazrijevali su se krikovi ucviljene majke: ‘Ubojice! Upropastili ste život mog djeteta, a sada je hoćete i bez Krista pokopati! Zašto ne poštujete njezinu izričitu posljednju volju?’

Procijenio sam da bi u toj mučnoj situaciji bilo najbolje da se neprimjetno povučem i u crkvi pričekam rasplet događaja. Naime, postoji samo jedan, zajednički prolaz i za crkvu i za groblje, i to kroz župni toranj. Slutio sam da bi ta tragikomedija mogla završiti kompromisno, tj. da ‘Partija’ vodi sprovod do crkve, a ja od crkve do groba. I doista, moja me slutnja nije prevarila. Klečeći pred glavnim oltarom, po jačim zvukovima limene glazbe točno sam određivao približavanje povorke. A kad je glazba utihnula, počeo sam razabirati i ljudske korake, uskoro i u samoj crkvi. Osjećao sam da se crkva sve više i više puni. A kad je nastala potpuna tišina, ustao sam, okrenuo se i pred sobom ugledao masu kakvu se može vidjeti samo na Božić. Sve što god je bilo u povorci ušlo je i u crkvu – i ‘partijaši’.

Započeo sam s pogrebnim obredima, najprije u crkvi, a onda na groblju. Završio sam s molitvom Očenaša za sve vjerne mrtve, kao i za onoga koji će prvi među nama umrijeti.

Tako je i ovom prigodom milosrđe Božje izvojevalo pobjedu u samoj ‘Partiji’.

www.medjugorje-news.com

Izvor
obitelj malih marija

Vezani članci

Back to top button