MEĐUGORJEVJERA I DUHOVNOST

PRIČA IZ MEĐUGORJA: Ispovijed koju će jedan svećenik pamtiti čitav život

Sakrament ispovijedi jedan je od osobitih susreta čovjeka s Bogom i samim sobom. Susret je to koji traži malo poniznosti, vlastita samoprijegora i priznanje grijeha. U njemu se uspostavlja izravna linija s nebesima, ali i ljudskom nesavršenošću, slabostima, pomanjkanjem ljubavi i nemogućnošću oprosta. Ispovijed je posebna darovana milost, a premda sve svećenike veže sakramentalna tajna i po cijenu vlastita života, neke ispovijedi se pamte za cijeli život.

Pojedine se pamte zbog susreta s čovjekom licem u lice; neke jer su pokrenule promišljanja o vlastitu odnosu prema sakramentu ispovijedi; druge potiču na nezaobilaznu svakodnevnu molitvu za one koje je Bog poslao ili će ih tek poslati k meni na ispovijedi, a neke jer su takve same po sebi.

Jedna od takvih dogodila se za vrijeme šestog Hodočašća osoba s invaliditetom u Međugorju. Bilo je to posebno milosno vrijeme ne samo za hodočasnike s raznim oblicima invaliditeta i teškoćama u razvoju nego i za samu župu i svetište. Svatko je uložio dio sebe.

Neki su davali od svoga suviška, dok su drugi darivali onaj najbolji dio. Zauzvrat su svi dobili kišu Božje milosti i blagoslova. Tih dana imao sam prigodu biti u jednoj od mnogobrojnih ispovjedaonica. Redovi su bili uobičajeno dugi. Ljudi su bili strpljivi, iako su čekali sat, dva ili duže.

Znam da me samoga čekanje ponekad umori, stvara nervozu i potiče na prigovaranje kako oni s druge strane vrata ne rade svoj posao, ali pred ispovjedaonicama u Međugorju, kao da otkupljuje. Neki od čekanja zaborave što su trebali ispovjediti, pitati ili tek postanu svjesni koja im je milost darovana, dok drugi propituju savjest čitajući upute iz molitvenika.

U nedjelju redovi su bili uobičajeni. Ljudi su se redali poput zrnaca krunice, a onda je na vrata došao jedan mladić. Imao je nekih dvadesetak godina i teži oblik mentalne retardacije. S njim u pratnji bila je neka gospođa, koju je čvrsto držao za ruku. Kasnije sam doznao da se zove teta Anđelka. Poput anđela čuvara ona je bila njegova sigurnost i podrška, snaga i povjerenje da će sve biti dobro. Na ulazu u ispovjedaonicu gospođa je rekla:

“Oprostite što ulazimo zajedno. On se želi ispovijedati, ali ne želi biti bez mene. Malo ga je strah.”
“Nema problema”, odgovorio sam, “ali mislim da nas dvojica to možemo i sami. Vi stanite pokraj vrata, a ja ću Vas pozvati ukoliko nam ne bude išlo.”

Gospođa je izašla, a mladić je sjeo na klupu. Bio je nemiran, stidan i kao da je pokušavao nešto pronaći. Glava mu je bila pognuta pa mu nisam mogao vidjeti
lice, a onda sam ga upitao:

“Kako si?”
“Dobro”, reče kao iz topa.
“Kako ti je u Međugorju?”
“A, vidi! I ti znaš da sam u Međugorju?!” reče kao u nekom čudu.
“Je li ti lijepo?”
“Daaaa!” reče i nastavi: “Puno mira. Puno ljubavi.”

Na trenutak sam zastao. Pitao sam se kako on to samo osjeti? Na koji način proživljava sve to? Odakle mu poticaj da u dvije neproširene rečenice opiše svoj susret sa svetištem, mirom zbog kojega milijuni dolaze u Međugorje.

Možda se u ovim rečenicama može otkriti jedno od tumačenja prvoga blaženstva iz Isusova veličanstvenoga Govora na gori: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,3). Biti siromašan duhom kao da znači biti bogat Bogom, osjetiti ga svakim dijelom svojega bića i na svakome mjestu gdje se moli i traži oproštenje. Onda sam ga upitao:

“Hoćeš li se ispovijedati?”
“A gdje je teta Anđelka?” upita shvativši da je nema.
“Tu je pred vratima. Čeka da mi završimo razgovor”, odgovorio sam i pokušao čuti ima li što za ispovijed.
“Teta Anđelka, gdje si se sakrila?” nastavio je svoju igru riječi.

“Želiš li se ispovjediti?”
“Daaa! Teta Anđelka, javi se!”
“Imaš li što za ispovjediti? Ima li kakvih grijeha ili nešto što ti je teta Anđelka savjetovala da bi trebao reći?” upitao sam ga. On je automatski odgovorio:
“Daj mi bombon, dat ću ti grijehe!”

Zanijemio sam. Tražio sam po džepovima habita imam li kakav bombon, ali ga nisam pronašao. Bilo mi je žao. Htio sam samom sebi prigovoriti zašto baš danas nemam ništa, a onda me je znatiželjno upitao:

“Gdje je bombon?”
“Nemam”, posramljeno sam odgovorio.
“Onda nema grijeha”, odgovorivši, naglo je ustao i izašao van.

Pred vratima je čekala gospođa Anđelka i ispričavala se jer nije imala prigodu prije mladićeva ulaska pojasniti o čemu se radi. Naime, prije polaska iz pansiona u svetište njih su se dvoje dogovorili ukoliko bude dobar i ispovjedi se, za nagradu će dobiti bombon. To je bio njihov dogovor, a ujedno i poticaj da se ispovjedi. Cijelo jutro je bio nemiran.

Dan prije dogovorili su se kako će ići na ispovijed jer je tako sam poželio. Gospođa ga je pitala hoće li moći, na što joj je odgovorio: „Ja želim. Trebam samo mir. Mir i snagu.“ Iz njegova ponašanja moglo se iščitati da je bio jako uzbuđen i to je potaknulo njegovu nesigurnost, hodanje uokolo i neprestano ispitivanje.

Gospođa je Anđelka napomenula kako mladić jako voli jesti bombone, koje mu izbjegavaju davati jer šećer samo pojačava njegovu hiperaktivnost. Dok sam slušao gospođinu ispriku, ponovo se oglasio mladić:

“Teta Anđelka, daj bombon?”

Ona mu je dala jednu karamelu. Na brzinu ju je odmotao i za tren progutao, a zatim je rekao:

“Sad mogu grijesi.”

Ponovno smo se vratili u ispovjedaonicu. Prekrižili smo se i mladić je počeo polagano govoriti. Njegove oči su zasjale, a strah je nestao. Ne znam koliko je trajala ispovijed, ali kao da sam uspio dodirnuti vječnost. Mladić je na koncu izašao sam i čvrsto zagrlio gospođu Anđelku. Bio je to neponovljiv susret.

Nakon njegove ispovijedi pitao sam se što onda nas zdrave ljude, bez ikakvih mentalnih teškoća priječi da dođemo na ispovijed? Tko nam treba što obećati kako
bismo sami olakšali svoju dušu?

Što nam tko treba reći kako bismo prepoznali kojeg li blagoslova u susretu s Bogom u milosti sakramenta ispovijedi? Je li i nama potrebno neko obećanje, nečija ruka ili glas koji će reći: „Ne boj se! Bit će sve dobro.“ Bojimo li se sami sebe, svojeg uprljanoga lica ili smo samo malo nesigurni, poput ovoga mladića?

Možda i nama netko treba obećati bombon i uvjeriti nas da ćemo nakon gorčine grijeha osjetiti slatkoću oprosta. Možda zato bježimo od ispovijedi, odgađamo je do u nedogled.

Možda mislimo da će nas Bog kazniti za naše grijehe, da nam ne će oprostiti, jer sami teško praštamo. Ili su nam potrebne neke nove kateheze i nagovori o tome što je to ispovijed? Možda smo zaboravili da je to susret čovjeka sa samim sobom, sakramentalni razgovor sa svećenikom i milosni Božji dar oprosta.

Dao Bog da svaki put ispočetka prepoznamo koju milost i mir vraća molitva svećeničkog odrješenja nakon izrečenih grijeha, pokore i pokajanja; kako slatkoća mira ispunja dušu i vraća samopouzdanje, poput bombona tete Anđelke; kako je lijepo vratiti se ponovno u Očev zagrljaj bez obzira koliko bježali od njega.

www.medjugorje-news.com

Izvor
glasnik mira

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button