FRA TOMISLAV PERVAN Svatko od nas je na svoj način mali Herod

“Zgražamo se nad Herodom, a zapravo taj počiva i čuči negdje u svakome od nas. Kolikima pokvarimo Božić svojim ponašanjem, rječnikom, psovkama, nasiljem? U kolikima ubijamo nadu i Boga već u kolijevci, pogotovo u djetinjoj dobi? Kolika i danas pate diljem svijeta, koliki su zlostavljani, koliki svršavaju na ulicama, kao siročad ili prosjaci?” piše, između ostalog, u svom promišljanju Evanđelja dana fra Tomislav Pervan.

Tragično je i žalosno što čitamo, što čusmo o pokolju nevine dječice u Betlehemu. Tragično je i žalosno kako se ljudi postavljaju prema novorođenom Spasitelju svijeta.

Herod nije samo povijesna osoba koja je uklanjala s puta sve koji su na bilo koji način ugrožavali njegovu prevlast u Palestini onoga doba.

Herod je znamen, simbol i pojam za krvnika, koji uklanja s puta sve koji ga na bilo koji način ugrožavaju, koji bi mogli biti konkurencija njegovoj vlasti, prevlasti. I zato Isus mora bježati u Egipat, u Afriku. Riskantan, dalek put, prepun pljačkaša i drumskih razbojnika. Nesigurnost na svakom koraku. Ljudi ga ne žele. Jeruzalem se ne zapućuje u Betlehem potražiti Isusa kao oni zvjezdoznanci s Istoka. On ostaje u svome uhodanom životu i tijeku, učahuren u svojim mislima i prošlosti.

Ima li išta strašnijega i danas od toga na našim televizijskim zaslonima?

U izvješću što ga čusmo nema nimalo božićne radosti, mira, spokoja. Naprotiv, imamo pobijene, na djelu je pomor djece i plač, naricanje majki. Ima li išta strašnijega i danas od toga na našim televizijskim zaslonima? Nema, kad se otima s majčinih grudi plod srca i pred vlastitim očima ubija. Ali Mateju nije do zločina, njegova je nakana reći: Da, upravo je ovaj Isus onaj koga su Pisma najavila. Isus nije nikakav lom u židovskoj povijesti, nije prevratnik, nego je on ispunjenje svih pretkazivanja.

Stoga Matej toliko puta u svome spisu navodi kako se u Isusu ispunjavaju sva Pisma. Dogodilo se to kako bi se ispunila riječ…. Da Rahela više ne plače zbog svoje djece, jer se u Kristu rodila nada za svijet. Ova mrtva, ubijena dječica, mrtva, zbore, naviještaju novorođenoga Kralja. I ona su za svu potonju povijest optužnica svih koji postupaju s njima, nevinima, okrutno.

Herod je uklonio mnoge protivnike kako bi sačuvao političku kontrolu i vlast nad prostorom koji su mu dodijelili Rimljani. Zbog svoga paranoična straha za vlast i vlastitu kožu dao je ubiti, u vodi ugušiti, svoju suprugu i tri vlastita sina! Bio je „po rimskoj milosti“ mali vazal, nekakav nazovikralj, u njihovoj milosti, jer je bio okrutan. Takav im je i trebao, da odrađuje za njih prljave poslove. Dokle god im je plaćao poreze i doprinose za silnu rimsku vojsku i administraciju, dotle su bili zbog njega sretni, a on je čuvao svoj položaj, zavisan od rimske milosti. Bio je okrutni mali tiranin, kakvih danas imamo na Istoku ili u Africi na stotine. Poznati zbog svoje okrutnosti i uklanjanja svakoga tko bi im se ispriječio na putu. Herod je, rekosmo, zbog paranoje, svoju vlastitu suprugu dao ugušiti u vodi, isto tako i trojicu svojih sinova dao je utopiti, jer je mislio kako kuju urotu protiv njega.

Kad dođoše ti mudraci s Istoka, sav se Jeruzalem uznemiri! Uznemirit će se Jeruzalem još jednom, kad bude Isus unišao kao židovski kralj na Cvjetnicu. I onda će se svijet pitati: Tko je to, što je to? – Odgovor će biti kako je došao Isus, prorok veliki iz Galileje. Ovaj put je Isus izmakao njegovu krvavom pohodu, anđeo je savjetovao Josipu u snu, da se ukloni s Majkom i Djetetom – novorođenčetom, u Egipat. Mudraci su u snu dobili naputak da se ne vraćaju Herodu, nego da krenu, da se zapute drugim putem u svoj zavičaj. Josip bježi, i to bijaše kraj Božića u Isusovu zavičaju.

U svakome od nas počiva „mali Herod“. Ne trpimo protivnike, suparnike, konkurenciju

Herod nije trpio nikoga uz sebe. Svatko od nas je na svoj način mali Herod. U svakome od nas počiva „mali Herod“. Ne trpimo protivnike, suparnike, konkurenciju, pa vidimo to iz politike i politici i gospodarstvu svakoga dana. Ljudi se međusobno istrjebljuju, optužuju, ušutkavaju, ubijaju. Ne žele uza se jednaka sebi. Misle da su oni gospodari i kraljevi.

Zgražamo se nad Herodom, a zapravo taj počiva i čuči negdje u svakome od nas. Kolikima pokvarimo Božić svojim ponašanjem, rječnikom, psovkama, nasiljem? U kolikima ubijamo nadu i Boga već u kolijevci, pogotovo u djetinjoj dobi? Kolika i danas pate diljem svijeta, koliki su zlostavljani, koliki svršavaju na ulicama, kao siročad ili prosjaci? U kolikima se raj djetinjstva pretvara u pakao smrti i trajnoga umiranja, od najranije mladosti? Kolikima je uništeno djetinjstvo? U kolikim malenima „ubijamo Boga u njima“ svojim riječima, psovkama, svađama, svojim bezbožnim pogledom, mrkim licem. Utjerujemo strah u najmanje da nas se boje. Oni će nam biti sudci! Polagat ćemo račun za svoju djecu!

U kolikim malenima „ubijamo Boga u njima“ svojim riječima, psovkama, svađama, svojim bezbožnim pogledom, mrkim licem

Imali smo prigodu vidjeti onu uplakanu djecu u ratovima na ovim prostorima. Vidjeli smo također onu uplakanu djevojčicu iz razorena Vukovara na slici koja je obišla svijet. Ta je ista danas sretna majka s porukom da se nikada ne ponovi ono što ona doživjela u svome Vukovaru 1991. Ljubav je jača od smrti i ubijanja. Tako i u Betlehemu.

www.medjugorje-news.com/hkm.hr