Pakao je stvaran: 5 svetaca koji su imali zastrašujuće vizije pakla
Mnogi su sveci tvrdili da su imali nadnaravne vizije pakla. Naravno, u sve privatne objave svetaca nismo duži vjerovati, stoga ne biste trebali tražiti u njima svoju teologiju. Umjesto toga, svetačke vizije pakla trebale bi nas podsjetiti na ono što naša vjera već uči: da je pakao stvarno i strašno mjesto i da ljudi doista mogu otići tamo.
Velika mističarka iz 19. stoljeća, sveta Faustina, rekla je da je njezina vizija pakla imala sljedeći učinak na nju: „Slijedom toga, još gorljivije molim za obraćenje grješnika. Neprestano molim Božje milosrđe nad njima. O moj Isuse, radije bih bila u agoniji do svršetka svijeta, usred najvećih patnji, nego da Te uvrijedim najmanjim grijehom.”
Zato se nemojte samo bojati: odvratite se od svojih grijeha i radite na tome da druge vodite Kristu!
1) Bl. Anne Catherine Emmerich: “Nitko nije mogao gledati bez drhtanja” Bl. Anne Catherine Emmerich živjela je krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Svetom Rimskom Carstvu. Bila je mističarka koja je tvrdila da je imala vizije raznih duhovnih stvari. Evo isječka jedne od njezinih vizija pakla:
“Vanjska strana pakla bila je užasna i zastrašujuća; bila je to golema, teška zgrada, a granit od kojeg je bila oblikovana, iako crn, bio je metalno sjajan; a mračna i teška vrata bila su pričvršćena tako strašnim zasunima da ih nitko nije mogao promatrati a da ne zadrhti. “Duboko jecanje i krikovi očaja mogli su se jasno razaznati čak i dok su vrata bila čvrsto zatvorena; ali, o, tko može opisati užasne povike i krikove koji su provalili u uho kad su se zasuni otkopčali i vrata naglo otvorila; i, o, tko može opisati melankolični izgled stanovnika ovog jadnog mjesta! […]
“[Sve] je u njemu, naprotiv, blizu, zbrkano i pretrpano; svaki predmet nastoji ispuniti um osjećajima boli i tuge; posvuda su vidljivi tragovi Božjeg gnjeva i osvete; očaj, kao lešinar, izjeda svako srce, a nesloga i bijeda vladaju okolo. […] U gradu pakla ne možete vidjeti ništa osim turobnih tamnica, mračnih špilja, zastrašujućih pustinja, smrdljivih močvara ispunjenih svim zamislivim vrstama otrovnih i odvratnih reptila. […] “[U] paklu, neprestani prizori jadne nesloge i svaka vrsta grijeha i pokvarenosti, bilo pod najstrašnijim zamislivim oblicima, ili predstavljeni različitim vrstama strašnih muka.
Sve u ovom turobnom prebivalištu nastoji ispuniti um užasom; ne čuje se ni riječ utjehe niti se priznaje utješna ideja; jedna ogromna misao, da pravda svemoćnog Boga ne nanosi prokletima ništa osim onoga što su u potpunosti zaslužili je upijajuće ogromno uvjerenje koje opterećuje svako srce. “Porok se pojavljuje u svojim vlastitim, mračnim odvratnim bojama, skidajući masku pod kojom je skriven u ovom svijetu, a vidi se kako paklena zmija proždire one koji su ga njegovali ili njegovali ovdje dolje. Jednom riječju, pakao je hram tjeskobe i očaja…”
2) Sveta Terezija Avilska: “U plamenu i rastrgana” Veliki mistik iz 16. stoljeća i crkvena naučiteljica tvrdi da je doživila ovo iskustvo pakla: “Činilo se da je ulaz kroz dugačak uski prolaz, poput peći, vrlo nizak, taman i blizu. Činilo se da je tlo zasićeno vodom, običnim blatom, izuzetno gadnim, iz kojeg su se širile kužne mirise i prekriveno odvratnom gamadi. Na kraju je bilo šuplje mjesto u zidu, poput ormara, i u njemu sam vidjela sebe zatvorenu. […] “Osjetila sam vatru u duši. […] Moje tjelesne patnje bile su neizdržive. Prošla sam kroz najbolnije patnje u ovom životu… ali sve je to bilo ništa u usporedbi s onim što sam tada osjećala, pogotovo kad sam vidjela da im neće biti prekida, niti kraja. […]
„Nisam vidjela tko me je mučio, ali osjećala sam se u plamenu i rastrgana na komade, kako mi se činilo; i, ponavljam, ova unutarnja vatra i očaj najveća su muka od svih. […] “Nisam mogla ni sjediti ni leći: nije bilo mjesta. Bila sam smještena takoreći u rupu u zidu; a ti zidovi, strašni sami po sebi, okruživali su me sa svih strana. Nisam mogla disati. Nije bilo svjetla, ali sve je bila gusta tama. […] “Bila sam toliko prestravljena tom vizijom – i taj me užas obuzima čak i sada dok pišem – da, iako se to dogodilo prije gotovo šest godina, prirodna toplina mog tijela je hladna od straha čak i sada kada pomislim na to. […]
„Ta me vizija ispunila vrlo velikom tjeskobom koju osjećam pri pogledu na tolike izgubljene duše, osobito luterane – jer oni su nekoć bili članovi Crkve po krštenju – i također mi je dala najžešće želje za spasenje duša; jer sigurno vjerujem da bih, kako bih spasio i jednog od tih silnih muka, najradije podnio mnoge patnje!”
3) Sveti Ivan Bosco: “Neopisiva strava” Godine 1868. sveti Ivan Bosco je tvrdio da je sanjao pakao. Njegova cjelovita pripovijest je prilično dugačka, pa evo samo kratkog izvatka: “Čim sam prešao njegov prag, osjetio sam neopisiv užas i nisam se usudio učiniti više koraka. Ispred sebe sam mogao vidjeti nešto poput goleme špilje koja je postupno nestajala u udubljenjima duboko u utrobu planina. Sve su gorjele, ali njihova nije bila zemaljska vatra s poskakujućim plamenim jezicima. Cijela špilja – zidovi, strop, pod, željezo, kamenje, drvo i ugljen – sve je bilo blistavo bijelo na temperaturama od tisuća stupnjeva.
Ipak, vatra nije spalila, nije spalila. Jednostavno ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao užas špilje. […] “[Moj vodič] je uhvatio moju ruku, silom je otvorio i pritisnuo na prvi od tisuću zidova. Osjećaj je bio tako krajnje mučan da sam uz vrisak poskočila i našla se kako sjedim u krevetu. “Ruka me peckala i nastavio sam je trljati kako bih ublažio bol. Kad sam jutros ustao, primijetio sam da je natečena. Prislonjenu ruku uza zid, iako samo u snu, činilo se toliko stvarnim da mi se kasnije koža s dlana ogulila.
“Imajte na umu da sam vas pokušao ne preplašiti previše, pa nisam opisao te stvari u svom njihovom užasu kako sam ih vidio i kako su me se dojmile. Znamo da je naš Gospodin uvijek prikazivao pakao u simbolima jer, da ga je opisao onakvim kakav uistinu jest, ne bismo ga razumjeli. Nijedan smrtnik ne može shvatiti ove stvari.”
4) s. Lucija iz Fatime: “Vrisci i jecaji boli i očaja” S. Lucija iz Fatime nije svetica (umrla je 2005.), ali je bila jedna od fatimskih vidjelica početkom 20. stoljeća, odobreno ukazanje u Crkvi. Kao dio te vizije, ona tvrdi da je vidjela pakao: “Vidjeli smo, takoreći, ogromno more vatre. Uronjeni u ovu vatru, vidjeli smo demone i duše [prokletih]. “Potonji su bili poput prozirne goruće žeravice, svi pocrnjeli ili uglačanoj bronci, imali su ljudske oblike. Lebdjeli su okolo u toj vatri, sada uzdignutoj u zrak plamenom koji je izlazio iz njih samih, zajedno s velikim oblacima dima.
Sada su padali sa svih strana poput iskri u golemim vatrama, bez težine i ravnoteže, usred krikova i jecaja boli i očaja, koji su nas užasnuli i natjerali da drhtimo od straha (mora da me je ovaj prizor natjerao da zavapim, kako ljudi kažu da su me čuli). “Demoni su se razlikovali [od duša prokletih] po svojoj zastrašujućoj i odbojnoj sličnosti sa strašnim i nepoznatim životinjama, crnim i prozirnim poput gorućeg ugljena.”
5) Sveta Marija Faustina Kowalska: “Mjesto velikog mučenja” Sveta Faustina Kowalska, često poznata jednostavno kao sveta Faustina, bila je poljska časna sestra koja je tvrdila da je imala velik broj mističnih iskustava 1930-ih. Evo odlomka iz njezina dnevnika o jednoj od njezinih vizija:
“Danas me anđeo odveo u ponor pakla. To je mjesto velikog mučenja; kako je nevjerojatno velik i opsežan! „Vrste mučenja koje sam vidjela: prvo mučenje koje čini pakao je gubitak Boga; drugo je trajna grižnja savjesti; treći je da se nečije stanje nikada neće promijeniti; četvrta je vatra koja će prodrijeti u dušu a da je ne uništi – užasna patnja, budući da je to čisto duhovna vatra, zapaljena Božjim gnjevom; peto mučenje je neprestana tama i užasan zagušljiv miris, i, unatoč tami, demoni i duše prokletih vide jedni druge i sve zlo, i tuđe i svoje; šesto mučenje je stalno društvo Sotone; sedmo mučenje je užasan očaj, mržnja prema Bogu, ružne riječi, kletve i bogohuljenja. […]
“Svaka duša prolazi kroz strašne i neopisive patnje, vezane uz način na koji je sagriješila. Postoje pećine i jame mučenja u kojima se jedan oblik agonije razlikuje od drugog. […] “Ali primijetila sam jednu stvar: da je tamo većina duša onih koji nisu vjerovali da pakao postoji. Kad sam došla sebi, jedva sam se oporavila od straha. Kako užasno tu duše pate!” (Dnevnik sv. Faustine, 741.)
