Zašto katolici kleče tijekom mise?
Za rimokatolike, klečanje je jedna od najizrazitijih fizičkih gesta molitve tijekom misnog slavlja. Zapravo, stoljećima su vjernici laici rimskog obreda klečali gotovo cijelo vrijeme trajanja mise. Zašto je to tako?
Iako je istina da je stajanje tijekom molitve bilo uobičajeno držanje ranih kršćana (a trenutno ga mnogi istočni kršćani drže tijekom Božanske liturgije), klečanje je također bilo dio ranokršćanske tradicije.
Prema kardinalu Josephu Ratzingeru (papa Benedikt XVI.), klečanje je bilo nešto što nije bilo omiljeno ni u grčkoj ni u rimskoj kulturi. Ratzinger piše u svojoj knjizi Duh liturgije, “Ako pogledamo povijest, možemo vidjeti da su Grci i Rimljani odbacili klečanje … klečanje je bilo nedostojno slobodnog čovjeka, neprikladno za kulturu Grčke, nešto čemu su se bavili barbari.
Plutarh i Teofrast smatrali su klečanje izrazom praznovjerja… Aristotel je to nazvao barbarskim oblikom ponašanja.” Ratzinger je tvrdio da “klečanje ne dolazi ni iz jedne kulture – ono dolazi iz Biblije i njezine spoznaje Boga.” Konkretno, „Sveti Luka, koji je u cijelom svom djelu (i Evanđelje i Djela apostolska) na poseban način teolog klečeće molitve, govori nam da je Isus molio na koljenima, piše Aleteia.
Ova molitva, molitva kojom Isus ulazi u svoju muku, primjer nam je.” Katolici kleče jer je Isus klečao tijekom molitve. Osim toga, klečanje se u evanđeljima obično vidi kao način izražavanja molitve i klanjanja. Često u Novom zavjetu klečanju prethodi čin vjere, “Vjerujem, Gospodine”, a dovršava ga čin klanjanja Božjem veličanstvu (usp. Iv 9,35-38). Na drugim mjestima, kao u mnogim pripovijestima o iscjeljenju, osoba je predstavljena kako kleči u molbi, tražeći izlječenje.
Iz tih razloga Rimski obred upućuje vjernike da kleknu tijekom mise posebno kada je Isus prisutan na oltaru. Prema Općim uputama Rimskog misala, “U biskupijama Sjedinjenih Američkih Država, [vjernici] trebaju klečati počevši nakon pjevanja ili recitiranja Sanctus (Svet, Svet, Svet) do Amen euharistije.
” Ovo tjelesno držanje ima za cilj izraziti duhovni stav klanjanja pred trojedinim Bogom, istinski i bitno prisutnim u Svetoj Euharistiji. To je čin poniznosti, prepoznavanja vlastite malenosti pred Stvoriteljem svijeta. Čin klečanja priprema naša srca za primanje Boga u naše duše, uništavajući naš ponos fizičkim podsjetnikom na to kakva bi naša duša trebala biti duhovno.
Na taj je način klečanje u kontekstu rimske liturgije izravno vezano uz Isusovu prisutnost u Euharistiji. Iako nije službeno dio obreda, u nekim je crkvama uobičajen običaj da se zadrži klečeći položaj dok se posvećene hostije ne stave natrag u svetohranište. Klečanje tijekom mise drevni je položaj koji izražava duboku duhovnu istinu koja je povezana sa Stvarnom Isusovom prisutnošću na oltaru.
