Zlatko Sudac: Budite oprezni, toliko smo duboko, da ne vidimo gadnu zavjeru oko nas
Nova propovijed vlč. Zlatka Sudca širi se Hrvatskom. U njoj Sudac razobličava zamke današnjeg vremena u koje smo svi, duboko upali. ‘Dolaze teška i opasna vremena, pazite se’, naziv je propovijedi koju vam donosimo:
‘Bila jednom jedna starica koja je običavala moliti na obali rijeke: Jednog jutra završavajući svoju molitvu ugledala je škorpiona koji se bespomoćno plutajući pokušava otrgnuti snažnoj rijeci. Kako se škorpion približavao, zapleo se u korijenje koje se razgranalo duboko u rijeku. Škorpion se mahnito koprcao ne bi li se oslobodio ali samo se još više zaplitao. Ne razmišljajući starica je rukom posegnula za škorpionom koji ju je čim ga je dotakla ubo. Starica je povukla svoju ruku, te potom ohrabrivši svoje srce ponovno pokušala spasiti to stvorenje.
Međutim, sa svakim njezinim pokušajem škorpion bi ju sa svojim repom ubo tako snažno da su njezine ruke postale krvave a njezino lice iskrivljeno od boli. Prolaznik koji je vidio staričinu borbu sa škorpionom uzviknuo je; što je s tobom budalo stara, želiš li umrijeti kako bi spasila to odvratno stvorenje? Gledajući starca u oči ona mu je odgovorila: Zato što je u prirodi škorpiona da ga ubada, ja moram zatomiti vlastitu prirodu da ga spasim.
Gdje mi to živimo, ti i ja? U kojem i kakvom svijetu? I što se to zapravo događa? Pitanje je koje si postavljam duže vrijeme. Analizirajući arhaična mišljenja oslobođen želje i predrasuda, potaknut novim životnim iskustvima i saznanjima dolazim do sljedećeg zaključka. Živimo u drugom svijetu, u trećem svijetu svakako, ne. Ali ne još ni u prvom, zapadnjačkom svijetu. Dakle živimo u drugom svijetu u kojem je do nedavno na nekako ogromnom području bilo šest naroda rimokatoličke povijesti vjere i kulture. Slovenci, Hrvati, Mađari, Česi, Slovaci i Poljaci. Danas, od šengenske granice do Pekinga samo jedan narod rimokatoličke povijesti, vjere i kulture; Hrvati. Recite mi drugačije, uvjerite me u suprotno.
Za mog ne tako davnog posjeta Rimu i Vatikanu. Sjedim u hotelskoj sobi i gledam jednu bućnu talijansku kontakt emisiju s prijateljima, gdje se svi tako nadmudruju i jedna liberalna, pastoralna duša kaže kako se mi kršćani, nije htio reći katolici, čije su obitelji u krizi ili raspadnute trebamo ugledati ili uzeti za primjer čvrstoću poligamnih obitelji. Da se smrzneš. Toliki prebolni skandali, grijesi propusta, otpadništva od evanđeoske poruke, licemjerstvo, kukavičluk i strah, moć i vlast, prokleti novac, lobiji i grijesi protiv Duha Božjeg, okovi za vratom samo onih koji su se dali okovati. Moj zaključak je; ako smo tako lako ili kukavički, bolje rečeno gotovo cijelu dvije tisućljetnu povijest izložili relativizmu onda što se čudimo današnjoj postmodernističkoj filozofiji koja kaže da nema apsolutnog dobra ili zla i da su sve naše etičke odluke relativne.
Ovdje je postavljena gadna logička zamka koja nevjerojatno zbunjuje ljude i čini puno štete. Ako nema apsolutne istine onda ni postmodernizam nije istina, ako nema istine oko dobra i zla onda nema smisla raspravljati ni o etici. Onda ti je relativno hoće li radnik dobiti plaću ili ne, relativno je hoćemo li ubiti ili ne, abortirati ili ne, lagati ili manipulirati ili ne, hoćemo li uništavati i razarati obitelji ili ne, hoćemo li uništiti prirodu do kraja ili ne, hoćemo li se svi poubijati ili ne.. Drugim riječima, sasvim je sve svejedno.
Čuda i ozdravljenja danas nemaju više moć uvjere i ona su relativna. Danas ni jedan autoritet nikome ništa ne znači. Učenik može bacati stolicu na profesora, danas se može pljunuti na ženu koja radi zarađuje za svoju koru kruha. Uistinu, vrijedi ono Abrahamovo; Ako ne slušaju Mojsija i proroke, sve da i iz mrtvih ustane, ne neće vjerovati. Apropo kardinalovih grijeha struktura, ovo su temelji tih struktura. Ovo je početak nečega. Neki su ovoga svjesni, neki manje, neki nisu uopće, a neki ovome služe. Ulazeći u obzir da smo svi pozvani raditi na sebi, ili ne…polako se profiliraju samo dvije opcije; Onih svjesnih i onih koji služe. A u konačnici, ne može se služiti dvojici gospodara.
Zapravo mi smo već toliko duboko u ovome da već jedva vidimo gadnu zavjeru oko nas. Papa Benedikt XVI, dana 10. ožujka 2009. godine u Vatikanu stanje crkve u prvom desetljeću 21. stoljeća shvaća ovako: U našem vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena svijeće, prioritet ima uprisutnjivanje Boga u tom svijetu i otvarati ljudima pristup Bogu Stvarni problem sadašnjeg trenutka je taj, da Bog nestaje iz čovjekova obzorja i da gašenjem Božjeg svijetla nastupa dezorijentiranost čovječanstva čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati. Za mnoge, kad se to dogodi a već se događa itekako će valjati smoći snage zatomiti vlastitu prirodu.’
