Ovo su dvije stvari koje treba znati o Kristovom uzašašću na nebo
Uzašašće Gospodina Isusa na nebo otajstvo je ukorijenjeno u povijesti i o kojemu se govori u Svetom pismu, kao i o uskrsnuću. Predstavljen je i na kraju Matejeva evanđelja i na početku Djela apostolskih.
Na to se također aludira u Ivanovu evanđelju, kada uskrsnuli Isus susreće Mariju Magdalenu i kaže: “Prestani me se držati, jer još nisam uzašao k Ocu. Nego idi mojoj braći i reci im: ‘Idem Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu’” (Iv 20,17).
Uzašašće je dovršenje uskrsnih otajstava Isusova života, muke, smrti i uskrsnuća i posljednji je korak prije dolaska Duha Svetoga na Pedesetnicu. Kao što Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Isusovo posljednje ukazanje završava nepovratnim ulaskom njegovog čovječanstva u božansku slavu, simboliziranu oblakom i nebom, gdje od tog vremena sjedi s desne strane Bogu” (br. 659).
Ipak, možda se osjećamo pomalo poput apostola koji su svjedočili Uzašašću, stojeći tamo, gledajući gore, pitajući se što se upravo dogodilo. Zašto je Isus otišao? Gdje je otišao? Odgovor anđela njima primjeren je i nama: “Ljudi Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, vratit će se onako kako ste ga vidjeli da ide na nebo” (Dj 1,11).
Postoje dvije stvari koje treba zapamtiti u vezi s ovom misterijom.
Prvo, na vrlo stvaran način, Isusovo uzašašće na nebo cilj je svakoga od nas. On ide ispred nas, a mi Ga tamo trebamo slijediti. U uzašašću nam se otvara područje Božje slave, a Isus, u svom proslavljenom čovještvu, zauzima svoje pravo mjesto s desne strane Bogu. Privilegija je za sve nas što je jedan od naših, čovjek poput nas u svemu osim u grijehu, toliko proslavljen. Ne samo to, on nas uvijek poziva i zagovara za nas da mu se jednog dana pridružimo. Kao što Katekizam kaže: “Prepušteno svojim prirodnim moćima, čovječanstvo nema pristupa ‘Očevoj kući’, Božjem životu i sreći. Samo Krist može čovjeku otvoriti takav pristup da bismo mi, njegovi članovi, mogli imati povjerenja da ćemo i mi ići kamo nas je on, naša Glava i naš Izvor, prethodio” (br. 661).
Druga stvar koju treba zapamtiti o ovoj misteriji je da će se Isus vratiti. Kad dođe taj dan, trebali bismo biti spremni. Zamolio nas je da budemo njegovi vjerni učenici, živeći s njim u životnom prijateljstvu. Međutim, ovo nije magija. Potrebna je snaga Duha Svetoga kojega svatko od nas prima u krštenju i potvrdi. Potreban je i življen odnos s Bogom u molitvi. Konačno, Isus od nas očekuje otvorenost, dostupnost i spremnost na suradnju s njim u poslanju na koje nas poziva. Posljednje što je Isus rekao apostolima bilo je: “Ali primit ćete snagu Duha Svetoga koji siđe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela 1: 8).
U Matejevom evanđelju posljednja zapovijed je slična: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga učeći ih čuvati sve što ja imam. zapovjedio ti. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt. 28,19-20).
Ako živimo to Kristovo poslanje i istinski činimo učenicima sve narode, tada je njegova prisutnost s nama unatoč njegovoj tjelesnoj odsutnosti. Prije svega, Isus je s nama u euharistiji i liturgiji Crkve. Isus je i duhovno prisutan kada molimo u njegovo ime, kao što je rekao: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20).
Isusovo djelo na zemlji sada je dovršeno, ali zadatak svjedočenja za njega i stvaranja učenika nikada nije završen, sve dok se on ne vrati na kraju vremena. To je zadatak koji su apostoli počeli obavljati, počevši s molitvom u gornjoj sobi dok su iščekivali obećanog Duha Svetoga. S njima je bila i Isusova majka Marija. Zaodjeveni snagom Duha Svetoga na Pedesetnicu, Isusovi apostoli i učenici počeli su propovijedati i poučavati o njemu Židove i pogane. Počeli su činiti ono što je Gospodin Isus tražio od njih: svjedočiti i činiti učenike. Taj zadatak nije samo njihov; pripada svima nama.
