Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?
U posljednjih nekoliko stoljeća, kako je naša materijalna i ljudska udobnost polako rasla, vjerski žar u društvu je polako opadao. Ipak, ovaj pad se nije dogodio u istoj mjeri u manje bogatim dijelovima svijeta. Kako se zamah sekularizma u Prvom svijetu, čini se, poklopio s materijalnim i tehnološkim napretkom, bilo bi pošteno zapitati se može li vjere opstati u ovakvoj klimi?
Ova, na prvi tren nespojivost vjere i ljudske udobnost nije nova. Sam naš Gospodin najavio je ovu napetost u upozorenju: “Ta lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.” (Mt 19, 24) Ova opomena slijedi Isusov savjet bogatom mladiću, koji je nažalost izabrao vratiti se svojim zemaljskim stvarima, umjesto slijediti Isusa.
S druge strane, čini se da vjera jača kada su ljudi u potrebi. Deset gubavaca tražili su Isusa u nevolji; kada su im potrebe zadovoljene, samo se jedan sjetio zahvaliti svom Iscjelitelju.
Pa i naša korizmena praksa posta nas upućuje u tom smjeru. S postom si namjerno uskraćujemo hranu i druge fizičke udobnosti kako bi potaknuli duhovnu obnovu. U prvom tjednu korizme, molili smo Boga da “kroz odgajateljske učinke tjelesne discipline, našim umovima omogući blistati u Njegovoj prisutnosti sa snagom naše čežnje za Njim.”
Je li Marx bio u pravu- je li religija samo opijum za mase, kojoj je suđeno da nestane jednom kada budemo dovoljno bogati i materijalno sretni? Hoće li se vjera postepeno ugasiti u modernom svijetu dok život njezinih stanovnika postaje sve udobniji?
Prvo, nema ničeg lošeg, samo po sebi, u materijalnim dobrima ili ljudskoj udobnosti.
Drugo, do sada barem, vjera je očito preživjela širenje luksuzne robe i sekularizaciju. Mnogi još uvijek vjeruju, i to žarko, uključujući i neke od najbogatijih i najbolje situiranih među nama. Postoje župe i regije diljem modernog svijeta gdje je vjera još uvijek gorljiva, među bogatima i siromašnima, a mladi ljudi se još uvijek odazivaju duhovnom pozivu. Dakle, nije slučaj da bogatstvo i udobnost nužno uništavaju vjeru.
No, čini se pošteno zaključiti kako je “život u modernom svijetu”, kakvim ga danas poznajemo, potencijalno štetan za život vjere. Naša nemirna srca namijenjena Bogu, kao što sv. Augustin opisuje, mogu lako skrenuti s puta zbog široke i lako dostupne ugode, komfora, te lijekova koji obećavaju sreću. Usred hektičnog tempa našeg trenutnog svijeta, Božji glas, koji voli tišinu i mir, je sve teže čuti.
Unutar tog miljea, teško je govoriti o vjeri u nevidljivog i nematerijalnog Boga, koji ne obećava ukidanje naših svjetovnih patnji, nego dar neshvatljivog zajedništva s Njim nakon smrti. Zamislite reakciju jednog tipičnog tinejdžera na opis ukazanja svecima, dok mu mobitel vrvi svim vrstama slika i poruka. Sigurno postoje tinejdžeri koji shvaćaju prazninu današnjeg materijalizma i prihvatili su religiju, ali oni su relativno malobrojni.
Danas su neprijatelji vjere u modernom svijetu jaki kao u bilo kojem drugom trenutku u povijesti spasenja. A ta povijest pokazuje da su katolici imali veliki uspjeh u evangelizaciji cijelih naroda, ali kada su bili gonjeni od strane dva duboka uvjerenja: ogromne ljubavi za Krista do razine spremnosti na mučeništvu, i shvaćanja da oni s kojima se susreću, osim ako ne prihvate Evanđelje, ne mogu biti spašeni.
Naš Gospodin obećao je da vrata pakla neće nadvladati Crkvu, ali nije dao jamstvo za sve duše u njoj. Razočaravajući broj stanovnika u modernom svijetu je čuo za Evanđelje, ali ga nije prihvatio. Osim ako naši napori u evangelizaciji ne dostignu isti onaj žar koji su imali uspješni misionari iz prošlosti, današnji moderni svijet bi mogao biti razlog za zastrašujuće pitanje našeg Gospodina: “Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” (Luka 18, 8)
