Čudesno svjedočanstvo: Dalibor se nakon nesreće probudio u mrtvačnici, a ovako je opisao Isusa i ono što mu se dogodilo…
Dalibor Jozić, suprug je i otac troje djece. Kao dijete proživio je ratno Sarajevo u, kako sam kaže lijepoj obitelji s divnim roditeljima i braćom. Rat je doživljavao kao igru sve dok mu nije stradao prijatelj dok su se igrali. Tada je shvatio užas u kojem se nalaze ali ubrzo je Gospodin, kako svjedoči otvorio putove i Dalibor je s majkom izašao iz opkoljenog Sarajeva.
Franjevačka duhovnost kako dalje govori utjecala je na njegov rast i razvoj, kao i dobar odnos s roditeljima koji su mu posijali sjeme u srce, no unatoč tome, kao mladić je odlutao od istinskog puta, te je u utrci sa svijetom novac i trka za onim materijalnim postala glavna nit vodilja u njegovom životu.
Radio je u Austriji kad je slobodan dan želio iskoristiti za skijanje. Od kad je stao na skije i spustio se niz padinu više se ničega ne sjeća osim kad da se probudio u mrtvačnici u Innsbrucku.
‘Bila je to prostorija u kojoj su bile hladnjače. Bio sam na željeznom stolu, gol samo prekriven jednom pokrivkom. Počeo sam vikati, u sobu je ušla medicinska sestra koja je počela vikati i zvati u pomoć, došli su liječnici spajali me na aparate i od šoka sam se ponovno onesvijestio’, prepričava Dalibor koji se drugi put probudio u bolesničkoj sobi i doživio nešto posve nestvarno.
Svi ljudi i medicinsko osoblje i pacijenti bili su čudesno lijepi. Toliko da je on doista mislio da je u raju jer kako kaže, to je ljepota koja se ne da opisati riječima, neviđena je na zemlji. Dalibor je zapravo vidio ljude onakve kakve nas Bog vidi. Svjedoči i da je, pacijent do njega izgledao kao anđeo u krevetu (nema riječi za opisati ljepotu) a glavni doktor izlgedao kao arhanđel, toliko je bilo nestvarno. I to je trajalo, kaže, sedam dana. Sedam dana je gledao raj u ljudima na zemlji sve dok ga nisu cimeri iz sobe pozvali da pogledaju film.
‘Gledajući taj film u moje srce je ušao grijeh i to je nestalo,’ svjedoči Dalibor koji je shvatio da je tada doživio iskustvo kliničke smrti i posebnu milost – susreo je i Isusa.
Dok je bio u stanju kliničke smrti Dalibor opisuje: “Našao sam se u jednom prostoru same bjeline, nisam imao osjećaj da letim, stajao sam ali ne znam na čemu, nije bilo ni poda ni stropa ni prostora, samo bjelina i onda sam vidio osobu u daljini kako mi prilazi. Još ga nisam vidio ali znao sam cijelim bičem da je to Isus. Kad je došao ispred mene znao sam da je Isus. Kasnije sam tražio po slikama i vidio da je Isus sv. Faustine najsličniji Isusu kojeg sam ja vidio.
Odmah sam se srušio na koljena, on me zagrlio i rekao da ustanem. Rekao mi je: “Ustani brate”. Ustao sam se i zagrlio sam ga tim srcem i spoznajom da je on Bog i brat” govori Dalibor koji priznaje da dugo vremena nije želio svjedočiti da mu je Isus rekao ‘brate’. Nisam shvaćao kako me Bog naziva bratom i zašto, dok mi nije dana i ta milost da to shvatim’.
Dodaje: “Rekao mi je: sad ćeš vidjeti život kakvim si živio. To nije bilo filmsko platno nego je bilo kao da sam u tom događaju, svakom događaju u kojem sam učinio nešto pogrešno i nešto dobro.
Ono što me jako pogodilo pored drugih grijeha, jer i krao sam i lagao sam je to što sam bio s djevojkama s kojim nisam trebao biti, koje nisu bile moja ljubav, koje nisam gledao kao suprugu, nego bih bio s njima samo zato što svi imaju, pa da i ja imam djevojku. A srce mi je znalo da nije moja supruga. A vidio sam i njene osjećaje koje je ona prema meni osjećala. Taj grijeh me je tako pogodio da sam se osjećao kao da sam čovjeka ubio, razvaljivalo me potpuno, plakao sam, bilo je strašno.
Dalibor dodaje da on zapravo nikada nije želio ništa manje od ljubavi samo je tražio ljubav jer su takav brak imali njegovi roditelji, ali kaže: To me povrijedilo jer sam pokleknuo i htio biti kao drugi. I tad sam spoznao da takav ne mogu u raj.
Napominje: “Nije mi Isus rekao e sad ti nećeš u raj niti sam osjetio neku osudu, dano mi je da sam spoznam i kažem Isusu: Pa ne mogu takav u raj, mogu li se ikako vratiti i popraviti stvari?”
I vratio se, prvo u mrtvačnicu, pa u bolnicu, pa nakon toga u svijet.
Dalibor želi napomenuti još nešto važno, a to je da je duboko shvatio da kod Boga i u Njegovoj blizini : vrijeme ne postoji. On priča o tolikoj ljubavi u kojoj nestaneš. Kaže da mu se život nakon toga promijenio, a sve se vrti oko molitve. Može, kako govori, satima provesti u molitvi i Božjoj blizini što i čini.
U povratku u Hrvatsku najviše ga razdire svakodnevno prisustvo psovke u našem narodu, ‘to me razdire i ne mogu biti blizu psovke’, govori i dodaje da u Austriji recimo nikad nije čuo takve psovke kao što se to čini u našem narodu’.
Okrenuo se obiteljskom životu, a zanimljiv je njegov odgovor na pitanje molitve u obitelji. Dalibor naime primjećuje, posebno kod novo obraćenih da sile zajedničku molitvu i da molitva nije samo ‘molitva’ u smislu sad se moramo držati za ruke i moliti. Kaže: zar nije plodonosnije ponekad oprati suđe, spremiti i ispeglati veš a baš ti se to ne da i to prikazati Gospodinu, zar nije to molitva? Ili samo provesti vrijeme s djecom jer djeca trebaju prisutnost.
