7. dan Gospinih ukazanja: Socijalne radnice koje su na prijevaru odvele djecu za vrijeme ukazanja vidjele su…
7. dan Gospinih ukazanja Ovi su dani bili veoma teški za oba svećenika i za fra. Jozu i za fra. Zrinka. Fra Zrinko je tada govorio: “Vidite da vam se nešto događa, ali niste sigurni šta je, što biste trebali učiniti u vezi s tim, ili kako se možete zaštititi. Ali znate da, što god to bilo, ima moć da vas uništi.
Kako se broj ljudi povećavao iz dana u dan, također je rasla i zabrinutost. Komunistička vlada tadašnje Jugoslavije bila je u strahu da se iz svega ne izrodi ustanak protiv komunizma a „demonstracije“, kako su oni vidjeli, na Brdu ukazanja smatrali su pokretom revolucije rušenja tadašnje Jugoslavije.
Prema lokalnim vlastima iz Mostara, Sarajeva i Beograda stalno su dolazili pritisci da se zaustave svi događaji na Brdu ukazanja u Bijakovićima i u čitavoj župi Međugorje . Njihov plan bio je da zaustave okupljanja na. Bilo je naređeno da seljani prestanu ići na Brdo ukazanja. S tim naredbama dolazile su i prijetnje. Ucjenjivali su neke seljane da sami zaustavljaju svakoga tko pođe na Brdo ukazanja – a ako to ne učine – da će im se oduzeti domovi i polja.
U komunističkoj zemlji najveća prijetnja opstanku obitelji bio je gubitak kuće i zemlje. Tada nije bilo blagostanje, pa nakon otimanja domova i zemlje obitelji bi gladovali i bili prisiljeni otići u strane zemlje da bi mogli preživjeti.
I tako su neki mještani stajali s puškama i blokirali ulaz na brdo, dok su drugi odbijali svim silama obranili se od prijetnji da ih odvoje od Gospinih ukazanja.
Bili su u poziciji da odluče.
Komunisti su također razradili plan kako vidioci danas ne bi bili na Brdu ukazanja. Angažirali su dvije socijalne radnice, mlađe žene da ponude vidiocima da odu na izlet. Svi su se vidioci složili osim Ivana Dragičevića.
Socijalne radnice vozale su petero vidioca po čitavom kraju. Na kraju je vidiocima postalo očigledno da se radi o prevari, jer su socijalne radnice spriječili vidioce da se vrate na vrijeme na Brdo za vrijeme ukazanja. Vidjevši Brdo ukazanja i Bijakoviće iz auta, vidioci su zamolili te socijalne radnice da zaustave auto, ali se socijalne radnice uopće nisu obazirali na molbe vidioca
Vicka je nekad poslije tog togađaja izjavila:
„Već smo na putu shvatili da smo pogriješili u ulasku u auto, jer nam se na činilo da zbog toga nećemo više vidjeti Gospu… na putu kroz Cerno , tražili smo da se zaustave kako bismo se molili Gospi … Bilo je to negdje oko šest popodne obično za vrijeme ukazanja … Oni nisu htjeli zaustaviti automobil. Pretvarali su se da nas ne čuju. Ali kad smo rekli da ćemo iskočiti iz automobila ako se ne zaustave, stali su. Potom smo napustili auto i odmakli se od njih.
U intervjuu s fra. Jozom Zovkom koji se dogodio kasnije te večeri Ivanka je ispričala što se sljedeće dogodilo.
„Prvo smo molili uobičajene molitve. Zatim, ne razmišljajući o onome što radim, pogledala sam prema brdu i ugledala svjetlost i svjetlost je dolazila prema nama. Na brežuljku gdje su bili ljudi, oni su bili okupani svijetlom. Te dvije djevojke, koje su nas vozile sa automobilom, vidjele su to. Rekla sam: ‘Vidite li svjetlo?’ Odgovorile su: ‘Vidimo ga.’ Cijelo sam vrijeme gledala u svjetlo. Zatim smo kleknuli i pjevali.
Mirjana je zatim kazala: „Pitala sam Gospu je je li nesretna zbog toga što nismo na brdu već na drugom mjestu. Gospa je kazala da joj to ne smeta …
Vidioci su zamolili socijalne radnice da ih nakon ukazanja dovedu u župni ured jer su se, iskreno, plašili ići na brdo, nakon što su večeras razočarali tisuće ljudi koji su htjeli vidjeti njih i biti prisutni na ukazanju. Policija ih je također upozorila da se oni ne vraćaju na brdo. Vidioci su bili podijeljeni što bi trebali učiniti. “… bio je grozan osjećaj. Na Brdu ukazanja se okupila velika gužva. Čekali su nas i Gospu, a ni mi ni Gospa nismo bili tamo. Jadni ljudi! Čekali su i čekali … ali ništa. Počele su se širiti svakakve glasine: da smo negdje pobjegli; da su nas odveli u zatvor.
Tada su odlučili otići kod fra. Joze Zovke.
Fra Jozo je saznao da one noći nisu bili na Brdu ukazanja, počeo ih je ispitivati - svakog pojedinačno, a zatim sve zajedno, sve do 9 sati na večer.
Stigavši kući, vijdjeli su da su se njihovi roditelji strašno uznemirili pitajući se što se dogodilo s njihovom djecom, da li ih je policija privela, jesu li imali kakvu nesreću.
Te su počeli objašnjavati šta se sve dogodilo sve do kasno u noć. Kad su došli doma i napokon legli u krevet, bili su zahvalni što se dan priveo kraju. Ali na žalost mira nije bilo. Idućih dana počela su uhićenja mještana među njima su bili Marinko Ivanković i Ivan Ivanković.
Kraj ovih prvih 7 dana ukazanja bio je u znaku toga da će se u kasnijim danima ukazivanja odvijati u crkvi zato što komunističke vlasti nisu više dozvolile molitvena okupljanja van crkve.
“Može se moliti cijeli dan, pa i cijelu noć, ako žele, sve dok to ne čine na brdu. Zakon ne predviđa molitvu na brdu.
Ovu izjavu dao je predsjednik Saveza komunista u Čitluku.
I tako je završio sedmi dan.
