Europska politika počinje mijenjati odnos prema migracijama
Krajnje je vrijeme da se poduzme nešto na području bolje integracije pridošlih muslimana, pogotovo onih rođenih u Europi. Uspješnost takvoga odgoja će biti moguća samo pod uvjetom da u tome sudjeluju i islamske zajednice.
Najveći problem politike u zapadnim zemljama zadnjih godina leži u činjenici da je razmišljala previše o političkim posljedicama, dok je malo analizirala uzroke koji su doveli do njih. Političari tradicionalnih stranaka, bilo lijeve ili centrističke orijentacije, i danas su zgroženi nad činjenicom da je ekstremna desnica u mnogim europskim državama u naglom usponu. Umjesto da se u jačanju desnice u Europi, pogotovo one opasne, prepozna ispostavljeni račun nezadovoljnih birača, stara politika se zgraža nad biračima.
Na naplatu dolazi ušutkivanje
Liberalni i lijevo orijentirani krugovi godinama su kreirali javno mnijenje koje je uspjelo ušutkati kritične duhove u društvu, pa čak i one među najvećim umovima. Upravo im se to danas osvećuje.
Kad je svojevremeno poznati filozof Peter Sloterdijk, ali i mnogi drugi ozbiljni analitičari, upozorio na to da se u prevelikom broju izbjeglica iz islamskoga svijeta krije opasnost po mir, argumentirajući to mišljenjem kako će se ti ljudi teško uklopiti u liberalno zapadno društvo, ušutkali su ga podobni medijski mediokriteti i dezorijentirani političari, oni koji o konzervativnom azijskom i afričkom islamu nisu znali ništa.
Slično je završio nedavno i njemački političar CDU-a Hans-Georg-Maaßen, svojevremeno predsjednik Državne služe za zaštitu ustavnog poretka, zbog svoje izjave da europska politika postaje nemoćna pred izazovima islama, te da će islam s vremenom ovladati Europom. Vodstvo stranke ga se pokušalo riješiti. Nije uspjelo zahvaljujući određenim stranačkim organima.
Povezanost islama i terorizma – tabu tema
Sve donedavno je ozbiljan razgovor o problemima koji dolaze s konzervativnim muslimanskim izbjeglicama, pogotovo s onim sklonim terorizmu, bio tabu tema. Terorističke čine islamista proglašavalo se redovito djelom psihopate. Naravno da je svaki terorizam motiviran religijskim usmjerenjem odraz psihičke poremećenosti pojedinca, bilo da je riječ o muslimanu, kršćaninu ili budisti. Problem nastaje kad ta poremećenost postaje i ideologijom određenih religijskih krugova. Nažalost, takvih ima podosta u islamskom svijetu, počevši od Afganistana, preko Pakistana do ponekih arapskih zemalja. Poseban problem postaje kad nasilje u ime religije postaje državnom ideologijom kao što je slučaj u Afganistanu i Iranu.
Danas, kad u zapadnim europskim državama, zahvaljujući sukobu između Izraela i Hamasa, i politika otvoreno govori o problemima s ekstremnim islamom, pa i konzervativnim koji puno zahtjeva a malo nudi, počinju shvaćati svi da je u prošlosti učinjeno puno toga krivo. Nije učinjeno ništa na tome da se pridošlice integrira u europsko društvo, pa čak da ih se stavi pred dvojbu pravedne integracije ili povratka u zemlje iz kojih su došli.
Onaj tko kao pridošlica uživa sva ljudska i vjerska prava, a nije spreman i sposoban prihvatiti zapadni vid demokracije i tolerancije, pa i određenih liberalnih pogleda na život, očito nije došao s dobrim namjerama. Svaki gost, pogotovo onaj koji pred progonom ili ekonomskom bijedom zatraži utočište kod domaćina, morao bi znati kako se treba prema njemu odnositi. Naime, gostoljubivost zahtijeva pristojnost.
I dok je kod znatnog dijela muslimanskih pridošlica riječ doista o ljudima koji žele raditi i naći svoj mir, sretni da mogu dostojanstveno živjeti i prakticirati slobodno svoju muslimansku vjeru, o čemu pripadnici drugih religija u mnogim islamskim zemljama mogu samo sanjati, jedan dio pridošlica se ponaša kao da je došao uvjeriti Europljane da žive u krivoj vjeri i kulturi.
Problemi izostanka integracije pridošlica
Već sam 2013. godine u svojoj znanstvenoj knjizi Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije (Rabic, Sarajevo, 2013.) upozorio na nadolazeće probleme, ukoliko ne dođe do ozbiljnije integracije pridošlih muslimana iz Azije i Afrike. Pod integracijom se podrazumijeva prihvaćanje tolerantnog odnosa prema drugima i drugačijima. Upozorio sam da će doći do islamske Europe, ukoliko ne dobijemo europski, tolerantni i prosvjećeni islam. Pri tome nisam mislio da će Europa ubrzo postati većinski islamska, nego da će doći do kaotičnog stanja u pojedinim državama koje će podsjećati na ona u nekim islamskim, gdje se policija sustavno sukobljava s radikalnim vjernicima.
Danas svjedočimo takvim scenama i u Europi. Nije riječ samo o događanjima zadnjih tjedana zbog izraelskog napada na Gazu, nego i o onim banalnim slučajevima kao što je bio onaj u Bruxellesu nakon pobjede nogometne reprezentacije Maroka nad Belgijom kad je porijeklom alžirska mladost demolirala grad, i to ona mladost koja je rođena u Belgiji.
U Europi je oštrica kritike donedavno bila uglavnom okrenuta prema desnim strankama koje rastu nevjerojatnom brzinom, i to zahvaljujući nezadovoljstvu birača sa slabom integracijom migranata, pogotovo onih iz Azije i Afrike. Nesnalaženje politike je otišlo tako daleko da se radije analiziralo i kritiziralo posljedice, nego da se otvoreno govorilo o uzrocima koji su doveli do tog opasnog stanja u kojem se birači opredjeljuju za desne, pa čak i one opasne stranke, kao što je nizozemskoga političara Geerta Wildersa.
Uspjeh Wildersove stranke u liberalnoj Nizozemskoj, AFD-a u Njemačkoj ili Nacionalne fronte Marine Le Pen u Francuskoj, pa i desnice u Italiji i nordijskim zemljama, nisu odraz sposobnosti političara tih stranaka, nego posljedica razočaranih birača aktualnom politikom, koji na taj način žele svratiti pozornost na opasnost koja se davila nad europskim društvom. I doista, nastavi li se taj proces jačeg utjecaja konzervativnog islama u društvu, pogotovo onog radikalnog koji izaziva sukobe na ulici i čini život nesigurnim, rast će i broj pristalica desnih stranaka.
Nešto se počelo mijenjati?
Prema zadnjim potezima pojedinih europskih političara, izgleda da se ponešto počelo mijenjati. Njemački kancelar Olaf Scholz najavljuje rigorozniji odnos prema migrantima, deportacije onih koji su skloni terorizmu, kao i lažnih azilanata, ali i smanjenje financijske podrške.
Danska ide još dalje provodeći politiku dokidanja getoizacije, raseljavanja iz onih četvrti gradova gdje se nakupilo puno socijalnih slučajeva i kriminalaca. Iza toga se krije politika sprječavanja opasne getoizacije pridošlica u gradskim četvrtima u kojima se često živi drugačije nego u čitavoj zemlji. Zapadne države su pune takvih zatvorenih četvrti u kojima čak nema niti potrebe za govorom na njemačkom, francuskom ili engleskom. Ponekad su se u tim četvrtima, kako su svojevremeno izvještavali njemački mediji, i sudski procesi odvijali prema šerijatskom zakonu umjesto prema zakonodavstvu države.
Krajnje je vrijeme da se poduzme nešto na području bolje integracije pridošlih muslimana, pogotovo onih rođenih u Europi. To ne znači sprječavanje utjecaja roditelja na djecu, slobodu vjeroispovijesti ili potiskivanje tradicije, nego odgoj za europski duh tolerancije prema drugima i drugačijima, također za empatičnost za probleme pripadnika iste vjere u svijetu, ali bez nasilja.
Uspješnost takvoga odgoja će biti moguća samo pod uvjetom da u tome sudjeluju i islamske zajednice. U tom kontekstu je nužno poraditi na školovanju domaćih imama, rođenih u zapadnim državama, o čemu se također govori u zadnje vrijeme, kako bi se izbjegao uvoz dotičnih iz radikalnog islamskog svijeta koji rade protiv integracije i zapadnoga duha tolerancije. Budućnost će pokazati je li se zakasnilo s ozbiljnim radom na integraciji pridošlica. Ako bude uspjeha na tom području, opadat će i broj pristalica desničarskih stranaka. Ako ne bude, neka Bog bude na pomoći Europi.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Izvor: Nedjelja.ba
