Kad majka umire s neba se smiješe dvije majke…Doviđenja, draga naša mama, na nebu
Kad majka umire s neba se smiješe dvije majke…Doviđenja, draga naša mama, na nebu I danas me nešto stegne čim se toga sjetim. U planinskom selu, na Veliki četvrtak, pozvaše me da hitno dođem k mladoj majci. Rekoše mi: “Velečasni, umire. Ne će ni ovaj dan preživjeti. Kost i koža. Bog joj bio na pomoći. Požurite!”
Nije trebalo dvaput reći. Kratka molitva. Uzimam Presveto i bolesničko pomazanje i put pod noge. Bit će do njezina doma i četvrt sata. Spuštam se niz brdo, potom se penjem uzbrdicom. Vedar i sunčan dan, kao ono uskrsno proljeće, samo što naglas ne zapjevate… A ja eto, moram ići umirućoj. Jest taj svijet zanimljiv, ali i zagonetan. Život, proljeće, cvat, radost… a onamo tuga i smrt. Razumi ga!
Stigao sam. Šarov leži. Ni da bi zalajao. Kad uđoh u sobu spazih kraj kreveta dvoje dječice. Uz postelju kolijevka, u njoj treće, najmanje. U to nadođe još dvoje izvana. Pitam se pogledom jesu li to svi. Najstariji, vidim sve lijepo razumije pa šapće mladima: “Idemo vani. Sada će se mama ispovjediti.”
Bolesnica majka leži u polusjeni, sama, blijeda, žuta, samo joj materinske oči sjaje, blistaju. Kad je vidjela kako Spasitelja stavljam polako i oprezno na bijeli stol, jače stisnu ruke. Je li onda prva suza kapnula na bijeli pokrivač?
Hajdemo, draga mama… In nomine Patris… U ime Oca… Kad sam gotovo dršćući unosio velikim znakom križa najveći mir u to materinsko srce, moje se srce grčilo i treslo. Rekoh: “Bože! Zašto uzimaš ovaj mladi život što ima tridesetak i koju? Zašto ostavljaš rasplakana muža i petero siročadi? Odlazi ali ne svojom voljom… nije ništa kriva već, eto, nemila se sušica oborila kao jastreb na nju… Stalno joj nesretnica kljuje pluća… sve kroz krv i kašalj…”
Potom doživjeh nešto radi čega sve ovo pišem: Majka, velim, da pozovem dječicu i ostale unutra? Klimnula je glavom. Svi tiho uđoše i spletoše vijenac oko matere, oko njene dobrote. Zajedno molimo Ispovijedam se. I ona šapće s nama. Mislim kako sada dobri Bog sluša, kako skriveni Isus tu na stolu pazi na ovu dirljivu ispovijest i kajanje. Dajem joj Spasitelja kao Popudbinu. Zatvorila je oči kao da želi sav svijet povući u srce i tako sjati Njemu koji je jedino Svjetlo za nju… Bože, što mu ona sada u sebi govori? Što On govori njoj? Znam da je tješi. Ne sumnjam da je jača, jer to je Njegov sveti posao. Ali kako? E, te Njegove presvete riječi, ta najdublja utjeha života…
Dadoh joj bolesničko pomazanje. Sve je pratila budna, mirna i sabrana. Odgovarala je s drugima. Križala se umorno, polako, a tako lijepo. Znam da vjeruje u sve što joj Sakrament pruža. Izmolismo još neke molitve, zahvalne, dirljive, pune srca i preporuke. Dao sam joj i Papinski blagoslov. Time rekao bih, kao da kucamo na nebo. Mislim da i oni s one strane čuju. Ah, ne mogu ni oni pred njom zaključati vrata kad je na njezinoj duši sam Spasitelj, kad je u njenoj nutrini bijela, topla Božja milost.
Na kraju rekoh: “Majko, da blagoslovite svoju djecu!’ Sada će vaš blagoslov biti ljepši. Isus će ih blagosloviti i cijelo nebo s njime iz vašega srca.”
Nasmiješila se. Bio je to smiješak s ove još uvijek strane ali je u njem zaiskrilo nešto, rekli bismo kao sunce iza planini što se zorom javlja. Tu sam! Suho i ispijeno lice postalo je sve blijeđe. Onda su djeca dolazila k njoj. Da ste to vidjeli! Jedno po jedno, od najstarijega pa do najmlađega… Ona bi svakom stavila ruku na glavu i učinila mali križ na čelu. Svakome bi rekla pomalo, ispresijecano, kao da kida od vlastitog života, kao da želi iz duše sve izvaditi: Neka te, sine, blagoslovi Bog! Neka te, kćeri blagoslovi Bog! Neka te, čuva dobra Majka! O ta mila, tiha procesija! Taj mimohod posljednje ljubavi, taj blagoslov srca, koje je hrabro dalo život ovoj djeci, a sada prenosi život za djecu.
Najmanje je ležalo u kolijevci. Pristupim bliže, prihvatim sitnu, malu Katicu, onako malo nespretno, kao što to mi muškarci radimo… Ali mala nije zaplakala. Gledala je velikim plavim očima. Ne znam jesu li to u njima zvijezde ili čitavo modro nebo… “Majko”, velim, “i nju”… Ona je najmanja… Posljednja… Njoj treba najviše blagoslova”, i zaboravljam kako je mama opasno bolesna. Ona je za mene čudotvorka, samo to znam i pružam sitnu Ijubav -Katicu do njenih usana, tankih i modrih. Pritisnula je poljubac. Ne znam koji je to bio po redu u njenom mučeničkom životu. I njoj kroz suze ostavi oporuku: “Neka te blagoslovi Bog!“ Na kraju pred svim svjedocima je upitam: “Draga mama, je li vam teško umrijeti? Sve ih ovako ostaviti?” Ne znam jesam li nemilosrdan kad ovako pitam, ali upitah i gotovo…
Ona me je pogledala. Gledala je strpljivo i nekud predano. U tom pogledu još se žario topli euharistijski sjaj. Reče glasnije no što sam očekivao: “O velečasni… Znate i sami… Ali vam velim, moglo bi biti i teže… Nije tako teško kako bi moglo biti. Znate, ja njih ne ostavljam same. Ja ću na njih s neba misliti. Bit ću uz njih. Ljubit ću ih i molit ću se za njih. A nikome nije zlo, kad na njega paze dvije majke.”
Još je jednom blagoslovim, oprostim se sa svima i odlazim jači, a mislim i bolji… Ova je duša i mene okrijepila. Za dva dana, na Veliku subotu, bio je sprovod. Ljudi su tugovali… Plakali… I djeca… Osobito kad počeše zatrpavati grob. Mnogi su tješili, kako su već znali, i oca i djecu.
Vraćam se u župnu kuću i razmišljam: “Bože moj, na toj djeci ipak ne vidim očaja. Kako to? Nisu li čuli blagi glas: Hrabro, naprijed, doviđenja, djeco moja! Nije li to utjeha dva puta jača od zemaljske kad se s neba smiješe dvije mame? Doviđenja, draga naša majka, na nebu!”
o. Mijo Škvorc
Izvor: Glasnik Srca Isusova i Marijina, (1964), 3, str. 75.-77.
