Biskup Joseph Strickland upozorio: Zašto se stvara nejasnoća oko nauka o homoseksualnim odnosima
Biskup Joseph Strickland upozorio je da Katolička Crkva ne može mijenjati Božji zakon kako bi ga prilagodila zahtjevima suvremene kulture. U snažnom autorskom komentaru posebno se osvrnuo na brak, spolni moral, homoseksualne odnose i, kako tvrdi, sve veću nejasnoću koja među vjernicima stvara pitanje: je li Crkva promijenila svoj nauk?
Strickland polazi od Svetoga pisma i biblijskog izvještaja o Sodomi. Naglašava da Biblija osuđuje oholost, nepravdu i zanemarivanje siromašnih, ali tvrdi da je u priči o Sodomi jednako prisutno odbacivanje Božjeg nauma o ljudskoj spolnosti i težak spolni nemoral.
Prema njegovim riječima, problem nastaje kada se danas o pitanjima spolnog morala govori toliko oprezno da se više ne može jasno razaznati što Crkva zapravo naučava.
„Božji moralni zakon ne mijenja se s kulturom“
Biskup podsjeća da Crkva tradicionalno naučava kako je brak zajednica muškarca i žene te da spolnost svoje puno značenje ima unutar bračnoga saveza.
Njega posebno zabrinjava što, kako kaže, dio crkvenih poruka i pastoralnih pristupa kod vjernika može ostaviti dojam da se nekoć jasno moralno učenje sada relativizira.
Strickland pritom naglašava da cilj crkvenoga nauka nije osuđivanje pojedinih skupina ljudi.
Podsjeća da se svaki kršćanin mora suočiti s vlastitim grijesima – ohološću, pohlepom, požudom, preljubom i drugim grijesima – te da je poziv na obraćenje upućen svima bez iznimke. Po njegovu mišljenju, Crkva grijeh ne naziva grijehom zato što odbacuje čovjeka, nego zato što želi čovjeka dovesti do obraćenja i Kristova milosrđa.
Je li Crkva promijenila svoje učenje?
To je pitanje koje, prema Stricklandu, danas postavlja mnogo katolika.
Njegov odgovor glasi: ne.
„Krist je isti jučer, danas i zauvijek“, poruka je na koju se poziva tvrdeći da Crkva nema vlast mijenjati ono što smatra Božjom objavljenom istinom samo zato što se promijenilo mišljenje društva.
Biskup se osvrće i na novije crkvene dokumente koji dopuštaju određene pastoralne blagoslove osoba u neregularnim zajednicama, uključujući istospolne parove. Smatra da takvi pastoralni potezi, ako nisu vrlo jasno objašnjeni, mogu kod vjernika izazvati zbunjenost oko razlike između prihvaćanja svake osobe i moralnog odobravanja određenoga ponašanja.
Strickland zato inzistira da se milosrđe i istina ne smiju suprotstavljati jedno drugome.
Svaki je čovjek pozvan Kristu, svaki zaslužuje poštovanje i pastoralnu brigu, ali – prema biskupovu argumentu – ljubav prema čovjeku ne znači da Crkva treba prešutjeti ono što smatra moralnom istinom.
Upozorenje pastirima Crkve
Strickland smatra da biskupi i svećenici imaju posebno ozbiljnu odgovornost.
Vjernici, kaže, imaju pravo čuti cjelovit navještaj Evanđelja, pa i onda kada je on zahtjevan i protivan dominantnim društvenim stavovima.
„Kada su duše u pitanju, nejasnoća nije ljubav“, sažetak je njegova stava.
Prema njemu, svakom je čovjeku potrebna i Kristova milost i hrabrost da se odrekne onoga što ga udaljava od Boga.
Strickland kritizira i odnos prema katoličkoj tradiciji
Biskup svoj komentar proširuje i na odnos crkvenih vlasti prema tradicionalnoj liturgiji.
Tvrdi da dio katolika teško razumije zašto se ulaže velika energija u ograničavanje tradicionalne latinske mise i pojedinih tradicionalnih oblika pobožnosti, dok se istodobno, prema njegovu mišljenju, prema nekim pitanjima spolnoga morala postupa znatno opreznije.
Zbog toga smatra da se kod dijela vjernika stvara osjećaj dvostrukih kriterija.
Pozvao se i na privatne objave
Strickland se u tekstu osvrće i na poruke povezane s Gospom od Dobrog Uspjeha iz Quita u Ekvadoru. On te poruke tumači kao upozorenje na vrijeme slabljenja vjere, moralne zbunjenosti i krize unutar Crkve.
Istodobno naglašava da je njihova konačna poruka – nada.
Obnova Crkve, prema njegovu mišljenju, ne dolazi prilagođavanjem svijetu, nego ponovnim usmjerenjem na Krista, svetost i apostolsku vjeru.
Ovaj dio treba razumjeti kao Stricklandovo oslanjanje na privatnu pobožnu predaju, a ne kao tvrdnju da te privatne objave imaju istu razinu autoriteta kao Sveto pismo ili službeno crkveno učiteljstvo.
Na kraju svojega komentara Strickland zaključuje da današnjem svijetu nije potrebna Crkva koja će jednostavno ponavljati dominantne društvene stavove.
Po njegovu mišljenju, potrebni su pastiri koji će istinu govoriti s ljubavlju – čak i kada je nepopularna, zahtjevna ili traži obraćenje.
Posebno upozorava na važnost braka i obitelji te smatra da upravo na tom području Crkva danas mora govoriti s velikom jasnoćom i hrabrošću.
Stricklandova poruka zato nije samo kritika suvremenih crkvenih prilika. U njezinu je središtu poziv svakom vjerniku: vratiti se Kristu, tražiti svetost, priznati vlastite grijehe i spojiti istinu s milosrđem.
