VJERA I DUHOVNOST

Ovo su tri pouke srca Marijina

U životu Crkve, naša su učenja često osvijetljena životima svetaca. Što se tiče ženstvenosti, najistaknutija osoba na koju se treba ugledati je Marija, naša Blažena Majka. Kroz nju vidimo ne samo bitne aspekte ženstvenosti, nego i način na koji nam otkriva srca Crkve.

Marijine osobine nisu ekskluzivne samo za žene. Poput Marije, sve nas treba karakterizirati prijemčivost, osjećajnost i sebedarje za dobro drugih, piše vlč. Harrison Ayre s portala Simply Catholic.

Prijemčivost

Marijin suštinski čin prijemčivosti nalazi se u događaju Navještenja. Marijin odgovor Gabrielu je čista prijemčivost budući da je ona potpuno otvorena Gabrielovoj poruci. Za razliku od Zaharije, ona nema straha niti sumnje u prisutnosti arkanđela Gabrijela. Ovdje se njezina prijemčivost isprepliće s poslušnošću i slušanjem; postoji duboko povjerenje u Boga da će ispuniti Marijino poslanje i ispuniti njezine životne potrebe. Čak i kada se bori razumjeti poslanje koje joj je dano, Marijino pitanje ne dolazi iz sumnje.

Umjesto toga, proizlazi iz njezina neprestanog razmišljanja i traženja najdubljeg ispunjenja njezina života. To poslušno slušanje utjelovljeno je u dubokom povjerenju na koje ona odgovara potpunim predanjem sebe. Ona s dubokim “fiat” pristaje Bogu koji jedini ispunjava svrhu i smisao za koje smo stvoreni. Ova receptivnost je vitalna, duboko aktivna, nije pasivna, niti ropska. Dolazi iz osjećaja djelovanja i osobnosti koji prepoznaje da ne mogu stvoriti vlastitu istinu, ali je moram uvijek primati.

Prijemljivost je kategorija koju je teško sagledati u pozitivnom svjetlu. Prijemljivost se u suvremenosti često doživljava kao negativna kvaliteta. Negativne verzije feminizma pokušavaju prigrliti aktivizam koji je više muževnog karaktera. Jednakost često promovira ženstvenost na muški način, a ne na autentično ženski način. Ali autentični kršćanski pogled na ženstvenost ne vidi samo prijemljivost kao vitalnu za ženski život, već kao bitnu i univerzalnu za Crkvu i cijelo čovječanstvo. Crkveni oci, naime, vide nužnu prijemljivost za cijelo čovječanstvo: mi smo samo mi jer smo svoje biće dobili od Boga. To se može znati samo ako se promiče i brani ženska karakteristika receptivnosti.

Osjećajnost

U mnogim spisima pape Benedikta XVI. nalaze se razmišljanja o Marijinoj ulozi kao arhetipu Crkve. U Mariji, kaže, vidimo utjelovljenu savršenost Crkve. Djevičanski, bez grijeha, prijemljivi, itd. sve su to istaknute teme u ovim raspravama. Ali to su, iako utjelovljene u ženskoj figuri, očito kategorije koje nisu univerzalne za sve žene. Međutim, jedan ključni element koji Benedikt unosi u raspravu o Mariji i Crkvi za koji smatra da je univerzalno primjenjiv na žene – i, doista, Crkvu također – je afektivnost, ili izražavanje emocija. Za Benedikta, Marija savršeno utjelovljuje tu afektivnost, a ona je od životne važnosti za život vjere.

Možda je to šokantno jer nam se često govori da osjećaje ili emocije treba zanemariti u vjeri. Ipak, postoji ključna rečenica u Svetom pismu koja nam pokazuje važnost osjećaja u Mariji: “Ona je sve to razmišljala u svom srcu” (Lk 2,19).

Srce, u Svetom pismu, nije samo izvor i središte života, već je i mjesto osjećaja. Marijina afektivnost razlikuje se od naše jer je njezina i bezgrešna i potpuno integrirana. Stoga čujemo o radnji “razmišljanja”. U trenucima Isusova života Marija ne odgovara samo refleksivnom emotivnošću, što je tako uobičajeno u našem palom stanju. Umjesto toga, ona razmišlja o otajstvu u svom srcu i razabire ispravan odgovor na otajstva s kojima se susreće.

Ovo pokazuje ne samo da je afektivnost središnja za ženstvenost, nego je čak središnja za čin vjere – ima svoje mjesto u odgovoru na Kristovo otajstvo. Prečesto sumnjamo u osjećaje i čak ih se bojimo kako bismo posumnjali u njihovu sposobnost da nam pomognu razviti vjeru. Marija pokazuje da su osjećaji i osjećaji ključni ne samo za ženski život, nego i za život vjere cijele Crkve.

Sebedarje

U Mariji vidimo ljubav koja ne samo da sluša i prima, nego i oduzima sve što ima. U njoj postoji oblik dara da sve što primi ne drži za sebe: sve što je njezino ona čini vlasništvom za sve.

Prihvatljivo, promišljeno i emotivno Marijino srce nikada ne zadržava ta iskustva za sebe. Sve što se čuva u njezinu srcu postoji za cijelu Crkvu. Tako isto, žensko srce nikada nije u stanju zadržati sve za sebe. Majčinska potreba, na primjer, da u svakom trenutku brine za svoju djecu dolazi iz dubljeg osjećaja da sve što je primila nije za sebe: to mora biti dar drugima.

Dakle, ženski princip lišenja posjeda. Sve što se prima daje se s dubokim i refleksivnim aktivizmom koji ne samo da se razlikuje od muške aktivnosti, već je, moglo bi se tvrditi, temeljniji za cjelokupno ljudsko stanje. Kada Crkva to počne potpunije prihvaćati u svom antropološkom pogledu, ne samo da može promicati dostojanstvo žene, nego također može pokazati veliki dar ženskog srca ne samo za same žene, već i za Crkvu i, zapravo, čovječanstvo u cjelini.

www.medjugorje-news.com

Izvor
hkm
Napisite nam Vaše svjedočanstvo

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button

Adblock Detected

Please turn off adblocker