Božja upozorenja nevjernoj Europi – dvije velike katastrofe
Posljednjih mjeseci svijet ponovno gledamo kroz prizore požara, poplava, oluja, suša i drugih prirodnih katastrofa. Ljeto 2026. bilo je posebno teško za Europu: veliki požari pogodili su Španjolsku, Italiju, Portugal, Francusku i Grčku, dok su ekstremna vrućina i suša ostavili ozbiljne posljedice diljem kontinenta.
Ni posljednji dani nisu prošli mirno. Tajfun Dujuan donio je Japanu obilne kiše, poplave i odrone, uz ljudske žrtve i nestale osobe.
Televizijske emisije, internetski portali i društvene mreže u takvim trenucima pune se dramatičnim snimkama i analizama meteorologa, klimatologa, geologa i drugih stručnjaka. Govori se o temperaturama, klimatskim promjenama, tektonskim pločama, količinama oborina i ljudskom utjecaju na okoliš.
Sve su to važna pitanja.
No postoji jedno koje se u suvremenom javnom prostoru gotovo više i ne postavlja:
Gdje je u svemu tome Bog?
Je li Bog postao veliki odsutni?
Upravo je to pitanje prije nekoliko godina otvorio talijanski povjesničar i katolički autor Roberto de Mattei, razmišljajući o velikim prirodnim katastrofama.
Prema njegovu razmišljanju, dominantna zapadna kultura više ne promatra povijest kroz perspektivu Božje providnosti. Boga se ili potpuno isključuje ili ga se zamišlja kao nekoga tko, čak i ako postoji, nema nikakve veze s događajima u svijetu.
Kršćanska vjera, međutim, govori drukčije.
Ako je Bog Stvoritelj svega što postoji, onda stvorenje nije izvan njegove providnosti. Katekizam Katoličke Crkve uči da Bog svojom providnošću čuva i upravlja onim što je stvorio, od najmanjih stvari do velikih događaja ljudske povijesti.
To ne znači da vjernik treba odbaciti znanost.
Naprotiv.
Meteorolog treba istraživati oluju, geolog potres, liječnik bolest, a znanstvenik uzroke klimatskih promjena. Prirodni svijet ima svoje zakonitosti koje čovjek može i treba proučavati.
Ali za vjernika znanstveno objašnjenje ne mora ukloniti pitanje smisla.
Što nam patnja govori?
Katastrofa čovjeka suočava s nečim što u svakodnevnom životu lako zaboravlja: naš život nije potpuno pod našom kontrolom.
Sve što gradimo desetljećima može biti izgubljeno u nekoliko minuta.
Upravo zato de Mattei smatra da se velike tragedije mogu promatrati i kao poziv čovjeku da se probudi, razmisli o vlastitom životu i ponovno se okrene Bogu.
Kršćanska tradicija doista poznaje ideju da kušnja i patnja mogu čovjeka otrgnuti od navezanosti na prolazno i usmjeriti prema Bogu.
Zanimljivo je da se rečenica koja se često pripisuje svetom Tomi Akvinskom – kako nas nevolje ovoga svijeta potiču da idemo Bogu – u Summi Theologiae zapravo pojavljuje kao citat svetog Grgura Velikog. Toma je navodi u raspravi o Božjoj pravdi i milosrđu.
Patnja tako može postati trenutak u kojem čovjek iznova postavlja pitanja koja je godinama izbjegavao:
Što je najvažnije u mom životu?
Jesam li spreman susresti Boga?
Jesam li se pomirio s ljudima?
Živim li kao da ću na zemlji ostati zauvijek?
Ali možemo li svaku katastrofu nazvati Božjom kaznom?
Ovdje je potrebno biti vrlo oprezan.
Vjernik ne može jednostavno pogledati određeni potres, poplavu ili požar i samouvjereno zaključiti: „Bog je kaznio upravo te ljude zbog njihovih grijeha.“
Sam Isus odbacio je takvo pojednostavljeno razmišljanje.
Govoreći o osamnaest ljudi koje je usmrtio pad kule u Siloamu, pitao je jesu li oni bili veći grešnici od drugih stanovnika Jeruzalema. Njegov odgovor bio je: nisu. Ali tragediju je iskoristio kao poziv svima na obraćenje.
To je važna razlika.
Katastrofa nije dokaz da su njezine žrtve bile „gore“ od drugih ljudi. Ona može, međutim, svakome tko je promatra postati podsjetnik na krhkost života i poziv da ne odgađa obraćenje.
Katekizam također upozorava da je pitanje zla i patnje tajna kojoj se ne može dati brz i jednostavan odgovor. Crkva vjeruje da Bog ostaje gospodar povijesti, ali priznaje da su nam putovi njegove providnosti često nepoznati.
Europa 2026. ponovno je dobila razlog za razmišljanje
Ljeto koje je iza nas pokazalo je koliko je čak i tehnološki razvijeno društvo ranjivo.
Ekstremna vrućina, nedostatak vode i veliki požari tijekom 2026. pogodili su široke dijelove Europe. U pojedinim trenucima stotine tisuća ljudi morale su napustiti domove i turistička mjesta pred vatrenom stihijom.
Znanost traži fizičke uzroke takvih događaja i upozorava na utjecaj klimatskih promjena. I to je nužno.
Ali vjernik uz pitanje „Kako se ovo dogodilo?“ može postaviti još jedno:
„Što ja trebam učiniti sa spoznajom koliko je moj život prolazan?“
Možda upravo tu leži najvažnija poruka.
Ne nagađati datume propasti svijeta.
Ne proglašavati žrtve grešnicima.
Ne tražiti senzacionalna proročanstva nakon svakog potresa ili požara.
Nego se zapitati jesmo li spremni za Boga danas.
Katastrofa ne mora biti kraj – može biti poziv
Čovjek se lako ponaša kao gospodar vlastitog života. Planira godine unaprijed, gradi, skuplja i uvjerava se da ima vremena.
A onda se u nekoliko trenutaka sve može promijeniti.
Kršćanski odgovor na takvu stvarnost nije panika nego obraćenje, molitva, pomoć onima koji pate i obnovljeno pouzdanje u Boga.
Roberto de Mattei prirodne katastrofe promatra kao moguća upozorenja čovječanstvu koje je zaboravilo Stvoritelja. Crkveni nauk dopušta nam govoriti o providnosti, ali nas istodobno poziva na poniznost: ne znamo tajne Božjih konkretnih odluka niti možemo svaku tragediju proglasiti izravnom kaznom za određeni grijeh.
Znamo ipak nešto drugo.
Život je kratak.
Čovjek nije svemoćan.
I nijedna tragedija koju gledamo ne bi trebala završiti samo još jednim naslovom koji ćemo nakon nekoliko minuta zaboraviti.
Možda bi nas barem na trenutak trebala zaustaviti i vratiti pitanju koje suvremeni čovjek tako često gura na rub:
Gdje je Bog u mom životu – i jesam li spreman stati pred Njega?
Tekst je nastao na temelju razmišljanja talijanskog povjesničara Roberta de Matteija o Božjoj providnosti i prirodnim katastrofama, uz aktualizaciju događaja do 25. rujna 2026.
