Nepraštanje je poput teškog ruksaka, koji nas neprestano vuče prema dolje
Moje nepraštanje najviše je ograničilo mene samoga i time sam naštetio samo samome sebi. Vjerojatno svatko od nas nosi svoj teret i šlepa uokolo svoj „ruksak životnih okolnosti“ pun teškog kamenja, ali vjerujem da ga svatko treba odložiti.
Oproštenje pri tome igra veliku ulogu: morao sam oprostiti drugim ljudima, i prestati okrivljivati ih za mnoga teška iskustva. Nepraštanje je poput teškog ruksaka, koji nas neprestano vuče prema dolje. Izbacuje nas iz ravnoteže i otežava nam put. Moje nepraštanje najviše je ograničilo mene samoga i time sam naštetio samo samome sebi. …kad sam oprostio, primijetio sam da sam oslobodio i samoga sebe i druge Opraštanje me je oslobodilo tog tereta: kad sam oprostio, primijetio sam da sam oslobodio i samoga sebe i druge.
U moju je dušu polako ušao dubok mir. Mogao sam prihvatiti sve što se dogodilo u mom životu, i nisam više vjerovao da sam propalitet. Moje je srce bilo iscijeljeno kad sam spoznao da sam sâm sebi najveća prepreka, najveći kamen spoticanja. Čim je taj kamen maknut s puta, u mojoj se duši konačno razvedrilo. Podsjetilo me je to na izvještaj o Isusovu uskrsnuću: velik kamen koji je zapečatio grob u stijeni odvaljen je Božjom moći. Isto se dogodilo i s „velikim kamenom“ mog ega – odvaljen je Božjom intervencijom s vrata moga srca i svjetlo Njegove milosti nesmetano je prodrlo unutra i kroz ta otvorena vrata obasjalo moju dušu, koja je tijekom godina bila potamnjela.
Moje je srce bilo iscijeljeno kad sam spoznao da sam sâm sebi najveća prepreka Bog je za mene postao kavalir koji uljudno hoda pokraj mene. Tiho mi govori: „Tu sam“. Njegova prisutnost je za mene postala tiha sigurnost. Osjetiti njegovu tješiteljsku, ljubeću pratnju jedan je od najljepših osjećaja koje sam ikada doživio. Zamislio sam da sam sâm u svemiru i da smo Bog i ja sami.
www.medjugorje-news.com/book.hr
