Svjedočanstva Nigerijaca koje su oteli džihadistički fulanski pastiri otkrila su da islamistička skupina još uvijek drži stotine kršćana u zloglasnoj šumi Rijana u južnom dijelu nigerijske države Kaduna.
U izjavi za ACI Africa koju prenosi CNA, Međunarodno društvo za građanske slobode i vladavinu prava (Intersociety) osudilo je progon kršćana koji se navodno drže u blizini vojne postaje i reklo da žrtve moraju biti oslobođene. Istraživači Intersocietyja citirali su izvješće TruthNigeria ranije ovog mjeseca pod nazivom „Unutar Rijane: Nigerijska šuma talaca“ koje je prikupilo svjedočanstva žrtava džihadističkih napada koje su izvijestile da su marširane do zloglasne enklave Rijana, prostranog naselja skrivenog u šumi, „poput vlastitog tajnog sela“. Žrtve koje su otmičari držali mjesecima ispričale su da su vidjele 11 velikih logora u Rijani, od kojih je svaki imao više od 50 zarobljenika. Također su vidjeli 10 manjih logora s oko 30 zarobljenika u svakom od njih. Ukupan broj kršćanskih zarobljenika za koje se vjeruje da su bili u selu u kolovozu bio je 850.
Istraživači Intersocietyja rekli su da smatraju nezamislivim da se zarobljenici drže u blizini vojnih baza i da se ništa ne poduzima kako bi ih se spasilo. „Ne manje od 850 kršćanskih talaca čami u šumi Rijana, u blizini nigerijske vojne baze i drugih u okrugu Kachia, južnom dijelu države Kaduna“, kažu istraživači, citirajući izvješće TruthNigeria. Osuđujući nemar nigerijskih vlasti kada je u pitanju situacija kršćana koji su još uvijek zatočeni u Rijani, istraživači Intersocietyja rekli su: „Šuma se nalazi uz autocestu Kaduna-Abuja i dom je nigerijskog vojnog poligona Table Hill i Vojne škole topništva, među ostalim vojnim lokacijama.“
Svjedočanstva žrtava
Izvještaj TruthNigeria detaljno opisuje iskustva 32-godišnje Esther Emmanuel i njezine 10-mjesečne kćeri Anite, koje su otete iz svog doma u selu Gaude, država Kaduna, u noći 4. lipnja. Iste noći, fulanski teroristi koji stoje iza otmice oteli su i 35-godišnju farmericu Maureen Micu. Opisujući skrovište fulanskih terorista u Rijani, Mica je za TruthNigeria rekla: „Vidjela sam mnogo velikih logora, oko pet, ali moglo bi ih biti i više. U svakom od njih bilo je preko 50 talaca. Bilo je i manjih logora s oko 30 ljudi – više od 10. Esther i ja smo bile držane u jednom od manjih logora, koji je brojao 30. Svaki logor nosi ime svog zapovjednika. Naš se zvao Sanda, po zapovjedniku.“ Ispričala je da je život u logoru bio brutalan i da su taoci preživljavali na kukuruznom brašnu, često bez juhe, te da su redovito premlaćivani. „Ponekad bismo proveli sedam dana bez hrane“, rekla je Mica, dodajući: „Ako bi beba Anita plakala, teroristi su bičevali bebu, njezinu majku i mene.“ Potvrđujući okrutnost, Emmanuel je za TruthNigeria rekla: „Upozorili su nas da nikada ne govorimo, da ih nikada ne gledamo u oči i da nikada ne izgovaramo kršćanske molitve. Jednom, kada je moja beba plakala, pokušala sam je dojiti. Jedan terorist ju je oteo od mene. Umjesto da je umiri, pokrio joj je usta i nos, gušeći je. Morala sam je vratiti natrag.“ „Molitva nam je bila jedina utjeha“, rekla je. „U našem logoru pogubili su dvije osobe jer njihovi roditelji nisu mogli platiti otkupninu. U većim logorima pogubljenja su bila češća. Svaki put kad bismo čuli pucnjavu, znali smo da je netko ubijen. Četiri rafala obično su značila da su dvije osobe pogubljene.“
U međuvremenu, istraživači Intersocietyja pozvali su vojsku u Nigeriji da se vrati u stanje kakvo je bilo prije nego što je izgubila povjerenje naroda. Istraživači su rekli da je prije lipnja 2015. nigerijska vojska bila poznata po „neutralnosti, sekularnosti i poluprofesionalizmu“ – kvalitetama za koje su rekli da su povećale javno povjerenje među Nigerijcima. Tijekom godina, povjerenje koje Intersociety procjenjuje na 45% „drastično je smanjeno na manje od 20%… posebno među civilnim građanima na istoku i pripadnicima manjinskih etničkih i vjerskih skupina na sjeveru“. Istraživači Intersocietyja istaknuli su nedostatak neutralnosti među vojnim vlastima, jer situaciju karakterizira „romansa s džihadističkim banditima i njihovim saveznicima na sjeveru“, rekli su. Skupina je osudila „pregovore i pomirenja“ između vojske i džihadističkih bandita, napominjući da je situacija otežala nigerijskoj vladi i sigurnosnim snagama zemlje te njihovim zapovjednicima da se uspješno izvuku iz sudjelovanja u napadima, posebno onima usmjerenima na kršćane. Istraživači su rekli da smatraju nezamislivim da, dok džihadisti slobodno mašu oružjem u svojim napadima na pretežno kršćansko stanovništvo, kršćanima s druge strane nije dopušteno držati nikakvo oružje za obranu.
