Sveti Franjo de Geronimo: Isusovac koji je 40 godina spašavao duše na ulicama Napulja
Sveti Franjo, odnosno Francesco de Geronimo, isusovac, misionar i socijalni obnovitelj, rodio se 17. prosinca 1642. u talijanskom gradu Grottaglie, u provinciji Taranto, u Apuliji. Potjecao je iz građanske obitelji i bio je prvo od jedanaestero djece.
Odrastao je u ozračju duboke vjere i kršćanske pobožnosti. Već kao dječak osjetio je poziv prema svećeništvu. Filozofiju je studirao na isusovačkom kolegiju u Tarantu, a crkveno pravo i teologiju u Napulju. Za svećenika je zaređen 1666. godine, a 1670. stupio je u Družbu Isusovu.
Budući da je u Družbu ušao već kao svećenik, poglavari su ga nakon samo jedne godine novicijata pridružili skupini pučkih misionara koja je obilazila gradove i sela južne Italije.
Iako je silno želio poći kao misionar na Daleki istok, Božja providnost odvela ga je drugim putem. Od 1676. godine trajno je djelovao u Napulju, gdje je kao pučki apostol proveo čak 40 godina. Taj grad zavolio je ljubavlju svoga Učitelja, Isusa Krista, prijatelja carinika, grešnika i odbačenih.
Njegovo poslanje nije se odvijalo samo u crkvama. Sveti Franjo de Geronimo silazio je u mračne ulice, siromašna predgrađa, zloglasne četvrti i živopisne napuljske trgove. Išao je ondje gdje su mnogi izbjegavali ići. Tražio je one koje je društvo odbacilo, a Bog nikada nije prestao ljubiti.
Pokazao je izvanredne sposobnosti kao organizator velike misionarske ekipe u kojoj su sudjelovali i laici. Među njima su bili mali obrtnici, ali i njegovi obraćenici. Upravo preko njih dopirao je do onih koji su se nalazili na dnu društvene, ljudske i moralne bijede.
Posvuda je širio snažne riječi vjere, obraćenja i ljubavi. Njegove propovijedi bile su potresne, duboke i izravne. Mnoge su dotaknule i najtvrđa srca. Posjećivao je bolesnike i siromahe, propovijedao po zatvorima i javnim kućama te spašavao djecu od zla puta.
Pripisuju mu se brojna čudesa i ozdravljenja. No možda je najveće čudo njegova života bilo upravo to što nije odustajao od čovjeka. Ondje gdje su drugi vidjeli izgubljene slučajeve, on je vidio duše koje Bog želi spasiti.
Iscrpljen naporima koje je podnio za Božje kraljevstvo, sveti Franjo de Geronimo preminuo je 11. svibnja 1716. godine u Napulju. Još za života narod ga je smatrao svecem. U nedjelju nakon njegove smrti, u isusovačkoj crkvi u kojoj je bio pokopan, svetu pričest primilo je više od 40 tisuća ljudi.
Blaženim ga je 1806. godine proglasio papa Pio VII., a svetim 1839. godine papa Grgur XVI.
Svečevo tijelo sve je do završetka Drugoga svjetskog rata počivalo u lijepo uređenoj kapeli crkve Gesù Nuovo u Napulju. Nakon toga preneseno je u njegov rodni grad Grottaglie, u tamošnju isusovačku crkvu. U Napulju je ostala jedna njegova dragocjena relikvija, kao i umjetnički vrijedan kip koji prikazuje sveca kako propovijeda.
Sveti Franjo de Geronimo zaštitnik je svoga rodnog grada Grottaglieja i Napulja. Njegov život i danas ostaje snažan podsjetnik da kršćanska ljubav ne bježi od ranjenog čovjeka, nego ga traži upravo ondje gdje je najviše izgubljen.
