Kada te strah slomi, Bog ti ne govori da pretjeruješ: On kaže “Ne boj se, jer ja sam s tobom”
Strah je jedno od najdubljih ljudskih iskustava. Dolazi tiho, u mislima koje se vrte u krug, u brigama za budućnost, u osjećaju da smo sami s onim što nas pritišće. No Biblija ne skriva ljudski strah niti ga osuđuje. Naprotiv, upravo u strahu Bog čovjeku izgovara riječi koje mijenjaju sve: “Ne boj se, jer ja sam s tobom.”
Kada se bojimo, gotovo uvijek mislimo da smo sami u tome. Da drugi ne bi razumjeli. Da bi nas se postidjeli ili umanjili naš strah. Da je previše tražiti od nekoga da stane uz nas u nešto tako osobno i tamno. Ta usamljenost u strahu ono je što nas zaista slama čak i više nego sam strah, piše portal vjerujem.hr.
Svi ga poznajemo. Onaj čvor u trbuhu prije važnog razgovora koji ne možemo izbjeći. Misli koje se vrte u krug i ne daju mira, čak i kada smo iscrpljeni i jedino što želimo jest zaspati. Osjećaj da se nešto loše sprema, iako ne znamo što točno. Nešto kao tiha oluja koja se skuplja negdje na horizontu.
Živimo u vremenu koje ne voli strah
Svuda oko nas poruke su jasne i glasne: budi hrabar, ne predaj se, gurni dalje, osmijeh na lice. Na društvenim mrežama nitko ne objavljuje fotografije svojih noći kada ne mogu spavati. Nitko ne piše statuse o tome kako ih hvata tjeskoba na poslu ili u društvu. Pokazujemo samo ono lijepo, samo ono jako i onda se pitamo zašto se osjećamo toliko sami u svom strahu, kao da smo jedini koji se boje, jedini kojima nije uvijek dobro.
Kada se bojimo, strah stisnemo duboko u sebe i pravimo se da ga nema. Nastavimo dalje. Budemo funkcionalni. Odradimo sve što treba i noću, kada sve utihne i nema više ničega što bi nas zaokupilo, strah izađe na površinu jer nikamo nije ni otišao.
Što se krije iza straha i što nam on govori?
Iza gotovo svakog straha krije se ljubav i to je jedna od onih istina koje oduzimaju dah kada ih zaista prihvatimo. Bojimo se izgubiti nekoga koga volimo. Bojimo se ne biti dovoljni za ljude koji su nam važni. Bojimo se propustiti život koji smo sanjali, ne biti prisutni, ne biti viđeni. Tamo gdje nema ljubavi, nema ni straha od gubitka. Strah i ljubav, čudno ali duboko istinito, idu ruku pod ruku i to nam govori da su naši strahovi zapravo mapa naših najdragocjenijih veza i vrijednosti.
Kada se počnemo pitati što nam strah govori, umjesto da ga samo pokušamo ugušiti, zaobići, zaboraviti uz seriju ili čašu vina otkrivamo nešto iznenađujuće i pomalo neugodno. On nas vodi prema sebi. Prema onome što nam je uistinu važno, ispod svega što smo naučili pokazivati. Prema ranama koje čekaju da se prepoznaju i izliječe. Prema pitanjima koja zaslužuju odgovor, a koja smo odgađali jer smo znali da neće biti lagana.
Postoji strah od budućnosti — hoće li sve biti u redu, hoće li mi posao opstati, hoće li moje dijete biti sretno i zaštićeno u svijetu koji izgleda sve nesigurnije, hoće li ova bolest proći, hoće li odnos preživjeti krizu? To je strah koji živi u zamišljenim sutrašnjim danima, u scenarijima koje gradimo u glavi, a koji se često nikad ne ostvare, ali nas u međuvremenu pojede iznutra.
Postoji strah od bliskosti — onaj tihi, suptilni strah koji nas drži na sigurnoj udaljenosti od drugih. Ako me netko stvarno upozna, sve i ono ružno, i ono čega se sramim, i ono što sakrivam hoće li me još voljeti? Hoće li ostati? Ili ću biti previše? Ili nedovoljno? Taj strah nas tjera da nosimo maske čak i s ljudima koji su nam najbliskiji, i onda se čudimo zašto se osjećamo usamljeno čak i kada nismo sami.
Postoji i onaj najtiši, najdublji strah — od toga da ovaj život nema smisla, da prolazimo kroz njega a da nas zapravo nitko ne vidi ni ne poznaje, da ćemo jednog dana otići a da nismo ostavili nikakav trag. To je egzistencijalni strah koji se rijetko izgovara naglas, ali koji leži u pozadini mnoge naše nemire, naše žurbe, naše potrebe da neprestano dokazujemo da smo vrijedni.
Biblija nije knjiga za one koji se ne boje
Jedna od stvari koje me uvijek iznova dirnu u Bibliji jest koliko je ona iskrena prema strahu. Ne glumi da ga nema. Ne nudi laku duhovnost po kojoj vjernici nikad ne drhte, nikad ne sumnjaju, nikad ne plaču od straha. Puna je ljudi koji su se bojali i koji su unatoč tome, ili baš kroz to, susreli Boga.
Fraza “Ne boj se” ili njezine inačice pojavljuje se u Bibliji više od 365 puta. Jednom za svaki dan u godini. Kada sam to prvi put čuo, zastao sam. To nije slučajnost niti književna figura. To je znak da Bog savršeno dobro zna s kim razgovara: s ljudima koji se boje, koji sumnjaju, koji noću ne mogu spavati, koji se pitaju je li tu netko tko me čuje?
Prorok Ilija, jedan od najvećih u cijelom Starom zavjetu, čovjek koji je izveo nevjerojatna čuda i stajao sam pred stotinama lažnih proroka, taj isti čovjek je nakon jednog od najvećih duhovnih iskustava svog života, pobjegao u pustinju prestrašen i slomljen. Sjeo je pod drvo i rekao: “Dosta je, Gospodine. Uzmi mi život, jer nisam bolji od svojih otaca.” (1 Kr 19,4) Nije to bio junak koji se ne boji. Bio je iscrpljen do srži, uplašen, sam, uvjeren da nema smisla dalje. I što je Bog učinio? Nije ga ukorio zbog toga. Nije mu rekao da se sabere i bude bolji vjernik. Poslao mu je anđela koji ga je nježno dotaknuo, dao mu kruha i vode te rekao samo: “Ustani i jedi, jer ti je put predug.” (1 Kr 19,7) Najprije kruh. Najprije počinak. Najprije briga za iscrpljenog čovjeka, a tek onda razgovor o tome što dalje.
Bog ne traži da budemo neustrašivi. Ne traži da se pretvaramo da je sve u redu kada nije.
Ne boj se, jer ja sam s tobom
U knjizi proroka Izaije stoji jedna od najljepših i najutješnijih rečenica cijele Biblije. Izrečena je narodu koji je živio u progonstvu, daleko od doma, koji je izgubio gotovo sve i koji se pitao je li ga Bog zaboravio: “Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne plaši se, jer ja sam Bog tvoj. Ja ću te učvrstiti, ja ću ti pomoći, ja ću te poduprijeti desnicom pravednom svojom.” (Izaija 41,10)
Zaustavite se na trenutak i primijetite što Bog ne kaže. Ne kaže: “Nema razloga za strah, preuveličavaš.” Ne kaže: “Sve će biti savršeno i bezbolno.” Ne kaže: “Ako si dovoljno vjeran, strah neće ni doći.” Kaže: Ja sam s tobom. Tri jednostavne riječi koje mijenjaju sve, ne zato što mijenjaju okolnosti, nego zato što mijenjaju to jesmo li u njima sami.
Kada se bojimo, gotovo uvijek mislimo da smo sami u tome. Da drugi ne bi razumjeli. Da bi nas se postidjeli ili umanjili naš strah. Da je previše tražiti od nekoga da stane uz nas u nešto tako osobno i tamno. Ta usamljenost u strahu to je ono što nas zaista slama, možda čak i više nego sam strah. Strah koji se nosi u samoći postaje golem, bezgraničan, nesavladiv. Strah koji se dijeli počinje dobivati obrise, počinje biti nešto s čime se može suočiti.
To znamo iz vlastitog iskustva. Kada nekome bliskom prijatelju, supružniku, roditelju, bratu, sestri, svećeniku ispričamo ono čega se bojimo, odmah nam je malo lakše. Nešto se opusti negdje duboko u prsima. Strah ostaje, ali više nije tako golem i bezgraničan. Jer više nismo s njim sami. Podijeljena težina nije upola manja, ali je nekako drugačija. Nekako lakša za nositi.
Bog nudi upravo to – prisutnost. Ne magično rješenje koje briše sve probleme. Ne jamstvo da će sve ići prema planu. Nego sugovornika koji ne osuđuje, koji ne umanjuje, koji ne žuri nas kroz bol da bi što prije prešli na bolje. Koji je tu, u tami, s nama i koji ne ide nikamo.
Hodati kroz tamu, a ne oko nje
Psalam 23 jedan je od najpoznatijih i najčešće citiranih tekstova u cijeloj Bibliji i upravo zbog te poznatosti, lako ga čitamo na autopilotu riječima prelazimo po površini, a da ne utonemo u ono što zapravo govori.
Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.” (Psalam 23,4)
Dolinom smrti u hebrejskom izvorniku stoji tsalmavet, što doslovno znači “sjena smrti.” Ne dolinom ugodnom ni dopadljivom. Ne blagom nelagodom ili prolaznim teškim razdobljem. Nego najdubljim, najtamnijim mrakom koji čovjek može proći, onim mjestima u životu kada ne vidimo izlaz, kada ne znamo hoćemo li preživjeti ono što nas je snašlo, kada je strah toliko golem da nam oduzima dah.
Psalmist ne kaže da te doline nema. Ne kaže da će je zaobići ili preskočiti. Ne kaže da Bog briše sve teškoće iz puta. Kaže da kroz nju hoda i da nije sam. Da ima nekoga tko ga prati, čiji je štap čvrst oslonac u skliskoj tami, čija prisutnost mijenja sve.
To je, mislim, jedna od najhrabrijih i najistinitijih slika u cijeloj Bibliji. Ne junak koji ne zna za strah, nego sasvim običan čovjek koji se boji i koji hoda dalje. Ne zato što mu je lako. Ne zato što više ne osjeća mrak oko sebe. Nego zato što zna da ga Netko prati. To znanje i to povjerenje mijenja korak. Ne ukida tamu, ali mijenja kako u njoj hodamo.
Briga i povjerenje
Isus je u govoru na gori rekao nešto što zvuči gotovo previše jednostavno, gotovo naivno dok ne staneš i zaista razmisliš što to znači: “Ne brinite se dakle za sutra, jer sutra će se brinuti za se. Dosta je danu njegova nevolja.” (Matej 6,34)
Koliko puta smo se hvatali kako brinemo o stvarima koje se još nisu dogodile i možda se nikad neće? O razgovorima koji su tek pred nama i koje već po stoti put vrtimo u glavi. O bolestima koje možda dolaze, o nesrećama koje možda vrebaju, o budućnosti djece koju još ne možemo vidjeti ni predvidjeti. Živimo u zamišljenim sutrima dok stvarno danas prolazi kraj nas ne proživljeno.
Briga je zanimljiva stvar. Ona nam daje privid kontrole kao da ako dovoljno razmišljamo o nečemu, možemo to spriječiti ili kontrolirati, ali zapravo briga ne mijenja budućnost. Ona samo oduzima sadašnjost. Isus to nije rekao da nas uvrijedi ili da pokaže koliko smo ludi što se brinemo. Rekao je to jer dobro zna kako funkcionira ljudski um i jer želi da budemo slobodni. Slobodni da živimo ovaj dan koji nam je stvarno dan, a ne onaj zamišljeni sutra koji se možda nikad neće ostvariti u obliku kojeg se bojimo.
Isus nas ne poziva na nemar i nezainteresiranost za budućnost. Poziva nas na nešto puno teže i puno dublje, a to je povjerenje. Na to da dopustimo sutrašnjici da bude sutrašnjica i da budemo ovdje, sada, u ovom trenutku koji nam je jedini stvarno dan, s ovim ljudima koji su stvarno uz nas, u ovom životu koji se stvarno događa. To je dar koji strah uzima i kojeg nam povjerenje može vratiti.
Savršena ljubav izgoni strah
Na kraju, apostol Ivan onaj kojeg Biblija naziva učenikom kojeg je Isus ljubio, onaj koji je stajao pod križem kada su svi ostali pobjegli napisao je nešto što mi se čini kao srž svega što možemo reći o strahu: “U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah ima muku, a tko se boji, nije savršen u ljubavi.” (1 Ivanova 4,18)
Primijetite da nije rekao kako strah izgoni hrabrost. Nije rekao da ga izgoni odlučnost ni jaka volja ni dovoljno truda. Rekao je: ljubav. Savršena ljubav. Ne naša, jer naša nikad nije savršena nego ona koja dolazi od Boga koji jest ljubav.
Kada se osjećamo voljeni stvarno, duboko, bez uvjeta, bez potrebe da si to zaslužimo ili dokažemo strah polako gubi tlo pod nogama. Ne nestaje u tren, ne nestaje zauvijek, ali više nema tu istu svemoćnu moć nad nama. Jer strah u osnovi živi od laži te nam onda šapće: “Nisi dovoljno dobar. Ako vide tko si zaista, otići će. Ostat ćeš sam. Nema nade za tebe.” A ljubav odgovara glasom koji je tiši, ali dublje istinit: “Vidim te. Sve te vidim i tu sam. Nisi sam. Nisi sam. Nisi sam!”
To je ono što Bog nudi svakom od nas, pogled koji vidi sve i koji ne odlazi. To je ono što možemo, koliko god je u našoj moći, nuditi jedni drugima, prisutnost koja govori: ne trebaš biti savršen, ne trebaš se popraviti, ne trebaš skinuti masku da bi bio voljen. Već si viđen. Već si prihvaćen. Već si tu gdje trebaš biti.
Na kraju, što sa strahom?
Strah neće nestati iz našeg života. To bi bilo lijepo obećanje, ali neistinito. Zaslužujemo istinu. Sve dok volimo, sve dok nam je stalo, sve dok smo živi bit će straha, ali možemo promijeniti odnos prema njemu. Možemo naučiti živjeti s njim drukčije nego što smo navikli.
Možemo ga početi primjećivati bez osuđivanja, bez panike, bez odmah posezanja za nečim što će ga ugušiti. Samo: “Aha. Tu si. Primjećujem te.” Taj jednostavan čin svjesnosti već mijenja nešto jer strah koji imenujemo više nije bezlična sila koja nas nadvladava, nego nešto što možemo pogledati.
Možemo ga imenovati konkretno, iskreno, bez uljepšavanja. “Bojim se da neću biti dovoljan.” “Bojim se da ću ostati sam.” “Bojim se da ću razočarati ljude koje volim.” “Bojim se da je sve što radim uzaludno.” Nazvani strah već je manje zastrašujući. Kada mu damo ime, izlazi iz magle i dobiva obrise.
Možemo mu dopustiti da nas nečemu nauči jer svaki strah nosi u sebi znanje. O onome što nam je dragocjeno. O ranama koje nose naše ime i koje čekaju da ih netko nježno prepozna. O mjestima gdje nam je potrebna ljubav, tuđa i ona prema sebi samima. Strah koji saslušamo postaje učitelj. Strah kojeg tjeramo postaje progonitelj.
I možemo ga ponijeti u molitvu. Ne nužno lijepom, dotjeranom, gramatički ispravnom molitvom. Nego onom iskrenom, neurednom, sirovom kakva je bila Ilijina pod drevetom u pustinji. Kakvi su bili psalmi koji viču: “Gdje si, Bože? Zašto si me ostavio?” Bog ne traži savršene molitve. Traži iskreno, ponizno i raskajano srce.
Strah nije kraj priče. Nikad nije bio. U svakom strahu koji preživimo, u svakoj dolini smrti kroz koju prođemo ne znajući hoćemo li izaći raste nešto što se drugačije ne može stvoriti. Vjera koja je prošla kroz vatru. Povjerenje koje nije naivno, nego iskušano. Dublje i nježnije poznavanje sebe i Onoga koji nas nosi kada sami ne možemo.
“Jer ja znam naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina — naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jeremija 29,11)
