Svetac otkriva: Evo kako zaslužiti dobru smrt
Koliko god se trudili izbjeći ili “prevariti” smrt, produžavajući svoje živote koliko god je to moguće, smrt će nam uskoro pokucati na vrata. Neizbježna je u ovom svijetu i stoga pitanje nije hoćemo li umrijeti, već kako ćemo umrijeti.
Smrt je nešto što nas može zateći neočekivano, ali to ne znači da se za nju ne možemo pripremiti. Mnogi sveci pokušavali su živjeti svaki dan kao da im je posljednji i svakodnevno su se pripremali za smrt. Za njih je smrt uvijek bila iza ugla i dočekivali su je raširenih ruku. U sličnom duhu, sveti Robert Bellarmino napisao je 1619. godine knjigu o Umijeću dobrog umiranja. Detaljno opisuje što je smatrao ključem pripreme za smrt, ne samo kada je smrt neizbježna, već najvažnije kada smo dobrog zdravlja. Belarmino je ponovio popularnu frazu koja se prenosila kroz stoljeća: «Tko dobro živi, dobro će i umrijeti». Dalje objašnjava: „Moramo priznati da je najopasnije odvraćati do smrti naše obraćenje od grijeha prema vrlini: daleko su sretniji oni koji počnu nositi jaram Gospodnji ‘od svoje mladosti’, kako je rekao Jeremija.“
Živite prvo dobar život
Ne možemo odgađati promjenu svojih života dok ne ostarimo, već to moramo početi činiti danas. Bellarmino ponavlja ovu činjenicu rekavši: „Ova prva velika istina sada ostaje utvrđena, da dobra smrt ovisi o dobrom životu.“ Zanimljivo je da Bellarmino dalje objašnjava da ako želimo dobro umrijeti, prvo moramo umrijeti svijetu. Da bismo mogli dobro živjeti, potrebno je, prije svega, umrijeti svijetu prije nego što umremo u tijelu. Svi koji žive svijetu mrtvi su Bogu: ni na koji način ne možemo početi živjeti Bogu, osim ako prvo ne umremo svijetu. Što to znači?
Novi zavjet pun je referenci na umiranje našem grijehu, kako bismo mogli živjeti u Isusu Kristu. Moramo biti uronjeni u smrt krštenja kako bismo mogli uskrsnuti u novi život. Ako želimo dobro živjeti, prvo moramo umrijeti svojim grešnim putovima. Osim što živimo životom vrline, središnji ključ za dobru smrt je odvajanje od svih zemaljskih stvari. To zahtijeva prepoznavanje da bilo koje bogatstvo koje osoba može posjedovati nije za njezinu osobnu korist i da je ona samo upravitelj takvog bogatstva. Belarmin objašnjava: “Svaki bogataš ovoga svijeta mora priznati da bogatstvo koje posjeduje… nije njegovo: da ako je pravedno stečeno, on je samo upravitelj njime.” To je često teško provesti u praksi jer bogatstvo može lako izazvati osjećaj sebičnog posjedovanja. Želimo zadržati svoj novac i materijalne stvari za vlastitu korist, a ne dijeliti ih s drugima. Pa ipak, pravo kršćansko shvaćanje bogatstva jest da je to dar koji je Bog dao za dobrobit svih. Mi smo samo upravitelji tog dara i morat ćemo dati račun o svom upravljanju na kraju svog života na zemlji. Dok idemo naprijed u svakodnevnom životu, sjetimo se da je smrt blizu i ako želimo dobro umrijeti, prvo moramo dobro živjeti.
