Jeziva poruka dojavljivača bomba u školama u Hercegovini: “Jedno dijete će umrijeti posljednje, ono malo iz prve klupe…”
Jutrošnje dojave o mogućim eksplozivnim napravama u više škola na području Hercegovačko-neretvanske županije nisu samo sigurnosni incident koji je uznemirio učenike, roditelje i nastavnike. One su i bolan podsjetnik da živimo u vremenu u kojem se strah pokušava unijeti ondje gdje bi trebali vladati znanje, odgoj, sigurnost i nada. Kada se uznemire školski hodnici, ne drhte samo zidovi ustanova, nego i srca cijelog društva.
U više škola na području Hercegovačko-neretvanske županije jutros su zaprimljene dojave o postavljenim eksplozivnim napravama, zbog čega su odmah pokrenute sigurnosne procedure i na teren upućene policijske snage. Nastava je na pojedinim mjestima prekinuta, a učenici i djelatnici stavljeni su pod zaštitu nadležnih službi.
No iznad svih službenih informacija i operativnih postupaka ostaje jedan dubok, težak i mučan osjećaj: kako smo došli do toga da škola, mjesto rasta, znanja i sazrijevanja, postane prostor straha?
Škola bi trebala biti mjesto gdje se djeca uče prvim velikim istinama života. Ondje bi trebali učiti poštovati, slušati, misliti, razlikovati dobro od zla i rasti u odgovornosti. Školske klupe nisu stvorene za paniku, nego za budućnost. Hodnici nisu stvoreni za tjeskobu, nego za prijateljstva. Učionice nisu stvorene za prijetnje, nego za oblikovanje srca i savjesti novih generacija.
Zato ovakvi događaji ne ostavljaju samo pitanje sigurnosti, nego i puno dublje pitanje: što se događa s čovjekom kad izgubi osjećaj za svetost života, za dostojanstvo drugoga i za granicu koju nikada ne smije prijeći?
Nije dovoljno samo reći da su vremena teška. Svako je vrijeme teško na svoj način. Ali u svakom vremenu ostaje ista zadaća roditelja, učitelja, svećenika i cijelog društva — odgajati mlade da znaju kako je život dar, a ne sredstvo prijetnje; da je riječ pozvana liječiti, a ne ranjavati; da je čovjek stvoren za ljubav, a ne za sijanje straha.
U takvim trenucima posebno snažno odjekuje i međugorski poziv na mir. Gospa se u Međugorju od samih početaka predstavlja kao Kraljica Mira, a već 45 godina neumorno poziva na mir — mir u srcu, mir u obitelji i mir u svijetu. Upravo zato je današnji nemir u školama još bolniji: jer nas podsjeća koliko smo se udaljili od onoga na što nas Nebo toliko dugo opominje. Ako se mir ne gradi u čovjekovu srcu, u obitelji i u odgoju, onda se nemir prije ili kasnije prelije i na mjesta koja bi trebala biti najsigurnija.
Danas su mnogi roditelji s knedlom u grlu ispratili ili dočekali svoju djecu. Mnogi su nastavnici, uz svoju profesionalnu odgovornost, nosili i onu tihu unutarnju brigu koju razumije svatko tko je ikada stajao pred mladim ljudima i osjećao odgovornost za njihove živote. A djeca, koja bi trebala razmišljati o školskim zadacima, prijateljstvima i planovima za budućnost, našla su se pred nečim što ne bi smjelo pripadati njihovoj dobi ni njihovim školskim danima.
Zato ovakvi trenuci traže više od osude. Traže obraćenje društva. Traže povratak odgoju. Traže ozbiljno pitanje o tome što usađujemo mladima — samo informacije ili i vrijednosti; samo znanje ili i savjest; samo ambiciju ili i odgovornost.
Generacije se ne oblikuju samo u školskim programima, nego i u obiteljima, razgovorima, primjerima, medijima i ozračju koje stvaramo oko njih. Djeca gledaju kako odrasli govore, kako se odnose, kako reagiraju, što poštuju, a što ismijavaju. Ako pred njima obezvrijedimo dobrotu, poniznost, vjeru, autoritet, poštovanje i odgovornost, ne smijemo se čuditi kad odrastu u svijetu bez oslonca.
Možda nas upravo ovakvi potresi moraju vratiti najvažnijem pitanju: odgajamo li samo uspješne mlade ljude ili dobre ljude? Jer društvo ne spašavaju samo sposobni, nego prije svega čestiti. Ne nose budućnost oni koji znaju mnogo, ali nemaju savjesti, nego oni koji uz znanje nose srce, poštovanje i strah Božji.
U ovakvim trenucima čovjek osjeti koliko je krhak sav naš vanjski red ako nema unutarnjeg mira. A mir ne počinje u institucijama, nego u srcu. Zato je danas, uz sve sigurnosne mjere i potrebne istrage, potrebno i nešto dublje: moliti za mir u srcima, za zaštitu djece, za mudrost odgovornih i za ozdravljenje društva koje je predugo zanemarivalo važnost odgoja.
Na poseban način valja moliti za našu djecu i mlade. Da odrastu u naraštaj koji neće birati tamu, nego svjetlo. Da ne postanu tvrdi na tuđu bol. Da znaju da prava snaga nije u zastrašivanju, nego u samokontroli, istini i dobroti. Da nauče kako čovjek postaje velik ne kad širi strah, nego kad štiti život.
Ovo je trenutak i za roditelje i za cijelo društvo da se ponovno sjete koliko je važno djecu učiti molitvi, odgovornosti, poštovanju, radu i ljubavi prema bližnjemu. Bez toga nema zdrave budućnosti. Bez toga nijedna generacija neće biti sigurna, ma koliko sustavi bili jaki.
Kad strah pokuca na vrata škole, tada svi moramo stati i zapitati se: kakav svijet ostavljamo djeci i kakvu djecu pripremamo za svijet? Od odgovora na to pitanje ovisi mnogo više nego što mislimo.
Danas zato ne trebamo širiti paniku, nego budnost. Ne trebamo sijati dodatni nemir, nego zazivati razum, odgovornost i molitvu. Iznad svega, trebamo ponovno stati uz istinu da svako dijete zaslužuje odrastati u sigurnosti, miru i nadi.
Neka Bog čuva svu djecu, roditelje, prosvjetne djelatnike i sve one koji danas nose teret odgovornosti. I neka nas ovo teško jutro ne ostavi samo u šoku, nego nas probudi da još ozbiljnije gradimo generacije koje će znati birati dobro.
U vremenu kada su mnoge vrijednosti poljuljane, možda više nego ikada trebamo odgajati djecu ne samo za život, nego i za savjest. Jer samo generacije koje nauče poštovati život, čovjeka i Boga mogu donijeti mir koji nijedna prijetnja neće moći srušiti.
