Božje čudo: Imala je najgori oblik tumora na obje dojke, ali prepustila se volji Božjoj…
Božje čudo: Imala je najgori oblik tumora na obje dojke, ali prepustila se volji Božjoj…
Suprug i ja smo se, još kao studenti, počeli baviti turizmom i ugostiteljstvom. Dobili smo koncesiju za jedan razrušeni prostor na plaži te smo svoj rad, ljubav i volju ulagali u taj prostor. Nakon nekoliko godina smo se vjenčali te ubrzo dobili (nagradu) dijete, zatim drugo pa treće…
Paralelno smo cijelo vrijeme ulagali u taj prostor i oplemenjivali ga. Htjeli smo da se ljudi osjećaju lijepo i da se mogu opustiti. Rezultati su, nakon izvjesnog vremena, polako stizali te su gosti u sve većem broju dolazili. Sve je nekako, uz naporan rad, išlo svojim tokom.
Međutim, pojedincima iz vlasti to se nije svidjelo i počeli su nam stvarati probleme. Prostor uz more, koji je bio predviđen za ugostiteljski objekt s popratnim sadržajem, su prenamijenili u parking za vatrogasna vozila. Tim događajem je krenula borba i agonija koja je trajala 10 godina. Bilo nam je iznimno teško, a osobito zbog pomisli da ćemo morati otići iz prostora koji smo koristili i unapređivali 18 godina, i to taman dok smo trebali početi spokojno zarađivati.
Još me više žalostilo to što zbog posla nisam mogla provoditi vrijeme s djecom te što se nisam, kao sve druge trudnice, odmarala. Na koncu smo svejedno morali otići. Dobili smo sudsku odluku o tome da objekt moramo premjestiti na drugu lokaciju. Bili smo razočarani i tužni zbog proživljene nepravde.
NAJGORI OBLIK TUMORA
Nekoliko dana prije sam bila na redovnom, godišnjem, pregledu dojki. Kao i svaki put do tada, nisam pretjerano razmišljala o pregledu. Nisam ni pomišljala da bi nešto moglo poći po zlu. Sve dok nije stigao poziv doktorice…
Javila mi je kako na obje dojke imam najgori oblik tumora (oznaka C4) i da moram na hitnu operaciju. Doktorica je pretpostavljala da će mi ukloniti obje dojke. Govorila je kako će me, nakon operacije, poslati na dobre kemoterapije kvalitetnim doktorima te da će mi pronaći stručnjake koji će mi nadomjestiti dojke. Bila je u strahu jer su nalazi upućivali na ono najgore, iako me tješila da ću biti dobro, da sam još mlada, da ću izdržati te kemoterapije…
U trenutku dok sam to saznala, prestala sam misliti o svemu. Nije me više mučio izgubljeni prostor, prestala sam žaliti zbog toga. Samo sam Boga molila da me poživi dovoljno dugo, samo da vidim kako mi djeca odrastaju. Nije me apsolutno bilo briga za prostor, posao ili bilo što drugo. Nisam dugo čekala na operaciju, s obzirom da je tumor bio u posljednjem stadiju, dobila sam termin kroz 15-ak dana. Period čekanja bio je jako stresan. Za bolest su znali jedino suprug i sestra, drugima nisam htjela govoriti jer sam izbjegavala sažaljenje.
NJEMU U RUKE…
Iako je situacija bila teška, nisam bila preplašena. Vjerovala sam Bogu i Njemu se prepustila. Dok sam sjedila i čekala operaciju, sa mnom je bilo još tridesetak žena, većinom starije dobi. Doktorica je izašla i rekla kako će prvo operirati najgori slučaj. I, naravno, prozvala je mene. Žene u čekaonici su se krstile i sažalijevale me, ali ja se nisam osjećala slabo te sam vjerovala da se neće dogoditi ništa loše.
Došao je trenutak operacije. Na ulazu u operacijsku salu sam predala sve Bogu u ruke. Iako sam mu rekla da napravi što god hoće, svejedno sam ga molila za priliku da jednog dana idem u misije. Misionari su me oduvijek oduševljavali, a osobito njihovo nesebično davanje bez traženja ičega zauzvrat.
Šest dana nakon operacije, stigli su nalazi… Sve je u redu! Ushićena sam odmah zvala doktoricu da joj javim i da se proveselimo jer ovaj je događaj – Božje čudo. Doktorica se nije htjela javiti, a ni primiti me k sebi, jer je vjerojatno mislila da ću je osuditi zbog krivih nalaza. Međutim, ja sam joj samo htjela svjedočiti o Božjem čudu.
BOŽJA OPOMENA
Bog mi je preko ovog iskustva htio ukazati na prioritete u životu te me uputiti da pogled s materijalnog više usmjerim ka Njemu, da više budem Marija, a manje Marta…Htio me opomenuti i skrenuti mi pažnju na obitelj i zdravlje…
Božja providnost je djelovala i u vezi spomenutog prostora; na koncu smo se premjestili na drugo mjesto te poslujemo još bolje. Bogu svakodnevno zahvaljujem na tome i ponavljam si: „Oprosti što sam uopće sumnjala u Tebe!“. Nema više toliko podmetanja, inspekcija i stresa, uživamo puno više mira. Bog je doista ljubav i svaku će situaciju, ma koliko god se činila teška, okrenuti na dobro. Samo ako Mu se prepustimo.
