Fra Renato Galić o životu nakon smrti
”Vjerujem u život nakon smrti, ali mi se nameće pitanje hoćemo li jednog dana kad i mi prijeđemo u drugi život sresti i prepoznati svoje drage koji su otišli prije nas? Ako hoćemo, onda u redu. Ali ako ne, onda mi je jasno da mi koji smo još na zemlji tugujemo jer ih više nećemo vidjeti, znaci što smo ih imali, imali smo ih”, pitanje je na koje je u emisiji “Pitajte svećenika” Radio Mir Međugorje, ponudio fra Renato Galić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije koji je trenutno na službi u Zagrebu kao pomoćni odgojitelj bogoslova.
”Vjera u vječni život spada u jedno od temeljnih obilježja naše vjere, odnosno svijest kako sa smrću ne prestaje naš život, već se nastavlja i dalje. Lijepo je s vremena na vrijeme, poput naše slušateljice, dati veću pažnju ovom aspektu. Ovo pitanje je kroz cijelu povijest intrigiralo vjernike. U tom kontekstu poslužit ću se s jednim svima dobro poznatim evanđeoskim tekstom koji nam može pomoći u odgovoru na pitanje naše slušateljice. To je izvještaj iz Lukina evanđelja (20, 27-40) u kojem saduceji pred Isusa stavljaju jedan casus. Naime, govore mu o jednoj ženi kojoj je preminuo muž, a da pri tom nisu imali djecu. Po židovskom običaju, njoj je djecu trebao podariti jedan od braće njezina supruga. Vjerujem kako vam je poznato da niti jedan od sedmorice braće nije uspio u tom poduhvatu te su na kraju preminula sva sedmorica. Povodom toga, saduceji se pitaju komu će ta žena „pripasti“ na kraju vremena, o uskrsnuću mrtvih budući da su je svi „imali“ za suprugu.
Isus u odgovoru na ovu provokaciju ističe kako u budećem životu neće više biti niti ženidbe niti udaje te kako ćemo biti jednaki anđelima Božjim (usp. Lk 20,35-36)”, kazao je fra Renato napominjući kako je svakako je potrebno imati na umu da se Isus ovdje služi jednim slikovitim govorom.
”Smatram kako Isus saduceje, ali i dijelom sve nas, upozorava na jednu veliku pogrešku. To je da vječni život dobrim dijelom zamišljamo polazeći od ovozemaljskih kategorija, stvarnosti, odnosa i tako dalje, odnosno smatramo kako će „na nebu“ biti nešto slično kao i na zemlji. Stoga i Isus u svom odgovoru ističe kako neće biti niti udaje niti ženidbe u vječnosti, odnosno naša primarna obveza „gore“ neće biti ispunjavanje zemaljskih i tjelesnih obaveza i potreba. Potrebno je se čuvati greške u koracima, odnosno kretanja od ovozemaljskih predodžbi u „skiciranju“ vječnog života
Iz Isusova odgovora zaključuje se kako će u vječnosti glavni naglasak biti na zajedništvu s Gospodinom, u radosti što smo u potpunosti s njim, u slobodi od svega ostaloga te nas nitko od njega neće moći rastaviti. Naša slušateljica na kraju svoga pitanja zanimljivo kaže o našim bližnjima: što smo ih imali, imali smo ih. Sasvim je razumljivo da se ovdje očituje ono naše ljudsko razmišljanje, žal za odlaskom naših bližnjih. Međutim, zaboravljamo kako mi nismo „vlasnici“ drugih, već smo prvenstveno Božji i njemu ćemo na kraju u potpunosti pripasti”, kazao je fra Renato i dodao kako bismo ”na vječni život mogli bismo slobodno primijeniti ono što kaže apostol Pavao u poslanici Korinćanima: što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube”, uz objašnjenje da ”Bog uvijek nadilazi naše predodžbe i ideje i nikako ga ne smijemo uvjetovati, već mu vjerovati i dopustiti da nas iznenadi”.
”Sa sigurnošću možemo reći kako mi daleko toga više ne znamo o „nebeskom životu“, nego što nam je poznato. Možda je bolje u ovom razmišljanju koristiti se tzv. negativnom teologijom, odnosno govoriti ono što vječni život nije, jer o njegovim pojedinostima više toga ne znamo, nego što nam je poznato. Naravno, osvrćući se također na pitanje naše slušateljice, potrebno je naglasiti kako će sasvim sigurno vječni život biti obilježen i zajedništvom s našom braćom i sestrama s kojima smo boravili na zemlji, s kojima smo ispovjedili istu vjeru. Ostaje nejasno koliko će tu ulogu igrati zemaljski odnosi koje smo ostvarili s njima. Međutim, kako sam spomenuo, središte tog života neće biti primarno u ispunjavanju zemaljskih potreba i odnosa, već u zajedništvu s Gospodinom, u našom preobraženom tijelu i novoj stvarnosti”, zaključio je fra Renato Galić.
