Legenda o samostanu koji je čuvao ostatke sv. Petra
Lokalna tradicija tvrdi da su ostatke svetog Petra (i drugih svetaca) na ovo brdo donijeli benediktinski redovnici kako bi ih spasili od pljačke. Samostan sv. Petra od Rodesa bivši je benediktinski samostan u pokrajini Girona, sjeveroistočno od Katalonije, Španjolska. Smješten na vrhu surove planine Serra de Rodes (otuda mu i ime), samostan je doslovno ono o čemu se prave legende.
Samostan je sagrađen u 9. stoljeću odmah ispod drevnog dvorca Sant Verdera. Tada je dvorac bio zaštita samostana. Danas se tamo, na samom vrhu Serre, nalaze samo neke od njegovih plemenitih ruševina. Postoje zapisi o još jednom obližnjem samostanu, Santa Creu de Rodes, koji se nalazio u blizini istoimenog srednjovjekovnog grada – od kojeg je ostala samo njegova crkva u predromaničkom stilu posvećena svetoj Jeleni. Naime, još samo stoji samostan svetog Petra, kao da će njegovi masivni, ali trijezni zidovi odjekivati benediktinskim monaškim etosom postojanosti.
Strateški smješten s pogledom na Sredozemno more, samostan nije bio samo vjersko utočište, već i zastrašujuća utvrda, koja je štitila od nemilosrdnih prijetnji piratstva, invazije i pljačke. No, iznutra je spokojan klaustar pozivao na razmišljanje – zapravo, još uvijek poziva. Njegova skromna elegancija, daleko od uobičajene, odmah tjera posjetitelje na razmišljanje, meditaciju i kontemplaciju. Ipak, ono što uistinu izdvaja samostan sv. Petra je legenda koja okružuje njegovo utemeljenje.
Dok pravo podrijetlo samostana nije poznato (niti registrirano), lokalna tradicija tvrdi da su ostatke svetog Petra (i drugih svetaca) na ovo brdo donijeli benediktinski redovnici kako bi ih spasili od pljačke, dok su osvajačke horde zauzimale teritorije ranije u vlasništvu Zapadnog Rimskog Carstva početkom 7. stoljeća. Nakon što je opasnost prošla, papa Bonifacije IV. (koji je također bio benediktinac) naredio im je da sagrade samostan. Samo su zadržali ime sveca čije su ostatke (navodno) nekoć čuvali. Međutim, ništa od toga nije ispravno dokumentirano. Prvo pisano svjedočanstvo o postojanju samostana je iz 878. godine, kada se spominje kao jednostavna samostanska ćelija posvećena sv. Petru.
Ove vrste pojedinačnih cenobitičkih ćelija nisu neuobičajene u katalonskim brdima – zapravo, nakon što su benediktinski redovnici iz velike opatije Cluny stigli u to područje, pustinjaci, kapele i samostani cvjetali su u regiji. Tek 945. godine osnovan je potpuni benediktinski samostan na čelu s opatom. Svoj najveći sjaj dosegla je između 11. i 12. stoljeća, sve do konačnog propadanja u 17. stoljeću. Njegov sve veći značaj ogleda se u statusu hodočasničke točke. Zapravo, nekoć je to bilo jedno od glavnih vjerskih središta tog područja, a ljudi su se penjali uz strma brda kako bi posjetili mjesto koje je (opet, navodno) nekoć štitilo ostatke prvog pape.
Samostan je 1930. godine proglašen nacionalnim spomenikom. Godine 1935. započeti su prvi radovi na obnovi. Danas posjetitelji mogu provesti dan u kontemplativnim šetnjama, obilazeći klaustar, kao što su to nekoć činili redovnici.
