IN MEMORIAM 22 godine od smrti fra Slavka Barbarića: “Sve dok je ljubav ovisna o ljubavi drugih, ona je nezrela”
“Sve dok je ljubav ovisna o ljubavi drugih, ona je NEZRELA. Sve dok razmišljamo kako vratiti istom mjerom ili ne-mjerom, kako ne ljubiti druge ako nismo ljubljeni, naša je ljubav UVJETNA i ne razlikuje se od ljubavi pogana koji isto tako znaju ljubiti one koji njih ljube i pozajmljivati onima od kojih se nadaju dobiti natrag.” – fra Slavko Barbarić
Naime, sva su djela tame samo posljedica, a uzročnik je uvijek teži i opasniji od posljedice. Posljedicu ne možemo otkloniti ako ne otklonimo uzrok. Evo što želim reći: svi mogući grijesi samo su posljedica pomanjkanja ljubavi i svi su mogući problemi na koje nalazimo pomanjkanje ljubavi.
Kad ljubavi nema, sva su vrata širom otvorena svim zlima i svim grijesima. Svi ratovi, svi sukobi u obiteljima i u pojedincima, sve oskudice, sve nepravde, ubojstva, pobačaji – sve je to posljedica pomanjkanja ljubavi prema Životvorcu, Stvoritelju svega. To znači: POMANJKANJE LJUBAVI NAJVEĆI JE GRIJEH.
Mržnja nije toliko opasna koliko je opasno pomanjkanje ljubavi. Može se dogoditi da mržnja nadvlada ljubav, ali, ako ima ljubavi, ljubav može sve očistiti i ozdraviti. Ako pak ljubav uopće nije rasla, tada nema više nade da se stvari srede, a vrata svakom zlu još se više otvaraju.
Kad bismo tražili usporedbu, mogli bismo reći ovako: opasnije je ne imati svjetla i ne razviti sustav osvjetljenja nego u jednom trenutku biti u tami i zbog nje u nekom bespuću. Bog je u čovjekovo srce udahnuo ne samo dar ljubavi kao sjeme nego i duboku čežnju da čovjek bude ljubljen i prihvaćen od drugih. Nikomu nikada nije svejedno voli li ga netko ili ne voli.
U krštenju nam je dano božansko sjeme ljubavi, vjere i nade. Bog je očistio tlo da to sjeme može rasti i razvijati se. Samo ako činimo da se to sjeme u nama razvija, možemo biti na sliku i priliku Očevu. Ako to ne činimo, onda ljubav, vjera i nada ostaju samo sjeme, talent ostaje zamotan i skriven, doduše neupropašten, ali i neiskorišten. Kad se to dogodi s ljubavlju, učinjen je prvi temeljni grijeh koji je ishodište svih drugih grijeha, svih nevolja i svih razaranja.
Ako se svakodnevno ne trudimo rasti u ljubavi, onda je duhovna smrt već nastupila, a s njom dolaze i sva druga zla. Za čovjeka nije ništa tako važno kao kad se oduševi za rast u ljubavi. Tada čini sve da dar ljubavi prema sebi, prema Bogu, prema bližnjemu i prema svim stvorenjima postane zreo. Tada staje na svoje noge i oslobađa se svih uvjeta koje ovaj svijet može postavljati. Sve dok je ljubav ovisna o ljubavi drugih, ona je NEZRELA. Sve dok razmišljamo kako vratiti istom mjerom ili ne-mjerom, kako ne ljubiti druge ako nismo ljubljeni, naša je ljubav UVJETNA i ne razlikuje se od ljubavi pogana koji isto tako znaju ljubiti one koji njih ljube i pozajmljivati onima od kojih se nadaju dobiti natrag.
Biti oduševljen za ljubav i nastojati da ona bude čvrsta znači osposobljavati se za najljepša djela i za jedinu pravu i uspješnu borbu protiv razaranja i uništavanja, u konačnici protiv grijeha.
Zamislimo sada kako bi bilo da se na trenutak svi ratovi dokrajče, svi gladni nahrane, svi bolesni dostojno ljudski prihvate i liječe, da svi odbačeni nađu nekoga tko će ih primiti, svi progonjeni budu poštovani u svojim slobodama, svi žalosni postanu radosni, svi ozlijeđeni budu ozdravljeni…
To može učiniti samo ljubav. Ako sada nismo uvjereni i ako se ne usuđujemo sanjati takav san, to je samo znak da i ne slutimo što bi mogla učiniti ljubav, ona ljubav koja je ucijepljena u naša srca, kako nas uči sveti Pavao: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim!“ (Rim 5, 5) Ako nema ljubavi, sve muke, nutarnje i vanjske, sručit će se na čovjeka i uništit će ga. Stoga je grijeh najveća opasnost jer, ma koje god vrste bio, njegovo sjeme uvijek u srcu guši ljubav.
