Svećeništvo otvoreno ženama: Hoće li Crkva promijeniti mišljenje?
Diskriminira li Katolička crkva žene isključujući ih iz svećeništva? To je jedna od tema o kojima se najviše raspravlja od davnina. Često se postavlja pitanje primanja žena u ministerijalno svećenstvo. Koje razloge navodi Učiteljstvo Crkve? Hoće li Crkva prije ili kasnije promijeniti mišljenje? Hoće li to učiniti papa Franjo?
Katolička Crkva nikada nije vjerovala da može pravovaljano dopustiti žene za prezbitersko i biskupsko ređenje. Motivacija dokumenta “Ordinatio Sacerdotalis” U apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis od 22. svibnja 1994. papa Ivan Pavao II. navodi tri razloga za isključenje žena iz svećeničke službe: to je božanska dispozicija, primjer Isusa i Marije. Sveto pismo svjedoči da je Krist izabrao samo muškarce za apostole, koji su, nasljedujući Krista, nastavili tim putem. Otuda uvjerenje da je isključenje žena iz svećeništva u skladu s Božjim planom za njegovu Crkvu.
Krist je djelovao slobodno, istaknuo je dostojanstvo i poziv žene, ne priklanjajući se tradiciji svoga vremena. Birao je one koje je htio. Kristovo djelovanje je temelj i vrhovna norma. Čak ni Marija nije bila primljena među Dvanaestoricu. Dakle, nepripuštanje žena svećeničkom ređenju ne može značiti njihovo manje dostojanstvo ili diskriminaciju prema njima, nego je samo vjerno obdržavanje plana koji se pripisuje Gospodinu. Crkva je trajno zahvalna mnogim svetim mučenicima, djevicama i majkama koje su hrabro svjedočile svoju vjeru odgajajući svoju djecu u duhu Evanđelja prenoseći vjeru i tradiciju Crkve.
Hoće li Crkva u budućnosti promijeniti mišljenje?
Unatoč tome, ima onih koji stav Crkve smatraju upitnim i pitaju se hoće li se prije ili kasnije predomisliti. Papa Ivan Pavao II je tako napisao: “kako bih uklonio svaku sumnju o pitanju od velike važnosti koje se odnosi na božanski ustroj same Crkve… izjavljujem da Crkva ni na koji način nema ovlasti dodjeljivati svećeničko ređenje ženama te da se ove rečenice moraju čvrsto držati svi vjernici Crkve.” Svećenička služba je oblik služenja i čak ako je žene ne mogu obavljati, to ne znači da ne bi trebale vršiti sve druge službe milosrđa na koje mogu biti pozvane. Rizik je u tome da se, kako bismo jurili za onim što nemamo, ne obvežemo živjeti ono što imamo. Svaki poziv je dar ali je i odgovornost. Sada, pretjerano zadržavanje na tvrdoglavom pokušaju priznavanja ženskog poziva za svećeničku službu nosi rizik rasipanja energije i zvanja koji bi se mogli upotrijebiti za izgradnju pravednijeg društva.
Puno se raspravlja o ovim temama; Ipak, postoje zemlje u kojima žene još uvijek žive u stanju potpune podložnosti muškarcima, nemaju pravo glasa, niti birati muškarca s kojim će dijeliti život, zemlje u kojima su žene korisne samo zato što imaju donijeti nove živote na svijet, ili u kojoj se zbog trivijalnosti može javno kamenovati. Žene koje imaju golem dar da su rođene, odrasle i obučene u zemljama za koje se kaže da su ovi uvjeti prevladani, trebale bi se posvetiti osiguranju da ovi oblici autentične spolne diskriminacije ne postoje na svim mjestima u svijetu i ne bi se upuštale u bitke koji završavaju kontraproduktivno.
