Smiju li katolici prakticirati jogu – odgovor bi mogao iznenaditi mnoge
Mnogi kršćani jogu doživljavaju samo kao oblik vježbanja, istezanja ili opuštanja. No autorica Linda Carl upozorava da se iza te prakse krije dublja duhovna stvarnost koju katolici ne bi smjeli olako zanemariti. U tekstu objašnjava zašto smatra da se fizički pokreti joge ne mogu potpuno odvojiti od njezinih religijskih korijena i zašto sama dobra namjera nije dovoljna zaštita.
“Svaki sat joge, bez obzira gdje se i kako održava, čak i onaj koji najmanje nalikuje jogi, promiče zajedništvo s tim zlim duhovima.”
U trenutku začeća Bog svakome od nas daruje jedinstvenu i neponovljivu besmrtnu dušu.
Ona “ne propada kada se smrću odvaja od tijela i ponovno će se sjediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću” (Katekizam Katoličke Crkve, 366). Duša je najdublji dio našega bića, sveti prostor koji bi trebao biti rezerviran samo za Boga.
Tijelo nosi dušu; oni su toliko povezani da je duša “forma” tijela (KKC 365). Otac Brian Mullady objašnjava: “Tijelo je namijenjeno duši, a duša je namijenjena Bogu.”
Kada smo u stanju milosti, Bog prebiva u našoj duši, što nas čini hramovima Presvetoga Trojstva. Ne možemo biti hramovi Oca, Sina i Duha Svetoga, a istodobno otvarati prostor hinduističkim božanstvima — moramo izabrati jedno ili drugo.
Mnogi kršćani prakticiraju jogu ne shvaćajući njezine duhovne opasnosti, a neki vjeruju da se fizički dio može odvojiti od duhovnoga. No ono što mi mislimo ili znamo o jogi ne mijenja činjenicu da je riječ o duhovnoj praksi koja, prema autorici, otvara prostor duhovima da uđu u dušu.
Budući da se, prema tom tumačenju, demoni skrivaju iza mitoloških hinduističkih bogova koji se zazivaju tijekom sata joge, sama prisutnost na takvom satu daje im priliku za povezivanje s njima umjesto s Isusom.
Važno je razumjeti: naša namjera nije presudna. Svaki sat joge, bez obzira gdje se i kako održava, čak i onaj koji najmanje nalikuje jogi, promiče zajedništvo s tim zlim duhovima.
Poznati katolički teolog Edward Sri kaže:
“Vjerojatnije je da ćemo pasivno pustiti nešto u svoju dušu ako je to zapakirano u zabavnu emisiju, smiješan film, privlačnu sliku ili zaraznu melodiju.”
To se, prema autorici, može primijeniti i na jogu. Patricia Talbot, vidjelica iz Cuence u Ekvadoru, postavlja duboko pitanje: zašto bismo uopće željeli da išta osim Boga uđe u našu dušu? Bilo to učinjeno svjesno ili nesvjesno, dopuštanje drugim duhovima da uđu u naše tijelo slabi naš odnos s Bogom.
Zajedništvo je stvarno. Kršćani teže sjedinjenju s Kristom, a katolici imaju milost doživjeti najdublje i najsnažnije sjedinjenje s Bogom po Euharistiji — nevjerojatnom daru koji joga, prema ovom upozorenju, umanjuje.
Biskup Robert Barron iznosi misao vrijednu razmatranja: oni koji se “redovito okupljaju oko stola bliskosti s Kristom, a ipak ustrajno sudjeluju u djelima tame, trebali bi prepoznati sebe u izdajniku.” To je ponizna i ozbiljna misao.
Mnogi se upuštaju u naizgled bezazlenu i korisnu jogu pod izlikom vježbanja i oslobađanja od stresa. Tako sam činila i ja.
Gotovo dva desetljeća bila sam zavedena — otupjela i slijepa za istinu o jogi i za činjenicu da je svaki sat koji sam vodila udaljavao moje učenike i mene od Boga — jer tada nisam razumjela koliko se joga protivi kršćanskim uvjerenjima.
