POTRESNO UKAZANJE: “Zbog svojih grijeha ja sam u paklu!”
Priče o vječnosti, obraćenju i odgovornosti pred Bogom često nas potresu jer nas vraćaju na ono najvažnije: kako živimo i kamo ide naša duša.
Ova potresna predaja s pariškog sveučilišta govori o profesoru i njegovu preminulom učeniku, čije je neobično ukazanje postalo snažna opomena o grijehu, paklu, Božjem milosrđu i potrebi da se čovjek na vrijeme obrati, priču donosi fra Petar Ljubičić.
Na pariškom sveučilištu predavao je filozofiju neki profesor, a među studentima koji su ga slušali bio je i mladić, jako nadaren, a vrlo izopačen.
Taj mladić nenadano umre, i jedne noći, dok je profesor bio sam u svojoj sobi nad svojim knjigama, osjeti pored sebe val topline kao da u sobi peć gori. Brzo se trgne i pogleda. Ali gle užasa! Pred njime je mutnih očiju, blijeda i mršava lica, sav raščupan stajao njegov učenik, koji je prije nekoliko dana preminuo.
Tada su profesoru kroz cijelo tijelo proletjeli ledeni trnci, pa kad je došao k sebi upita mladića je li to doista on, a mladić reče da jest i doda: “Zbog svojih teških grijeha osuđen sam i u paklu sam. Evo, došao sam javiti, pakao postoji!”
Nesretni mladić taj mu dokaz i dade i to tako što je prstom svoje ruke dodirnuo ispruženu ruku svoga profesora.
Tada profesor bolno jaukne bolno kao da mu netko užarenim željezom skroz na skroz probode ruku. U taj trenutak mladića nestane, a nestalo je i strahovitog viđenja, ali na profesorovoj ruci nije nestalo boli.
Njegova duboka rana nije mogla ničim zacijeliti. Ali ako mu nije zacijelila ruka, zacijelila mu je duša.
Na svojoj ruci imao je nepobitan dokaz da duša postoji i da će svaki onaj koji prezre Boga i umre u teškom grijehu biti odgovoran za svoju propast. Zapravo, takav sam sebe vječno kažnjava.
Dok smo u ovoj suznoj dolini, sređujmo svoje račune s Bogom i s braćom i sestrama na vrijeme, da ne bude kasno.
Obraćajmo se, mijenjajmo se, iskoristimo ovo milosno vrijeme i ozbiljno se pripravljajmo na skori susret s vječnim Tvorcem
