Jesi li se ikada zapitao zašto pokraj tabernakula gori crveno svjetlo?
Kada uđemo u katoličku crkvu, često pogled najprije zastane na oltaru, križu, kipovima ili vitrajima. No u mnogim crkvama, negdje pokraj tabernakula, tiho gori jedno malo crveno svjetlo. Na prvi pogled može se učiniti kao običan ukras ili dio crkvenog prostora, ali ono nosi duboko značenje.
To malo crveno svjetlo jedan je od najljepših i najdirljivijih znakova naše katoličke vjere.
Ono nas podsjeća da Isus Krist nije samo uspomena, nije samo lijepa priča iz prošlosti i nije samo simbol. On je stvarno prisutan u Presvetom Sakramentu Oltara.
Kada je svjetlo pokraj tabernakula upaljeno, to znači da se u tabernakulu čuvaju posvećene hostije. A tamo gdje je Presveta Euharistija, tamo je živi Isus Krist — isti Onaj koji je hodao Galilejom, liječio bolesne, opraštao grijehe, tješio slomljene i pozivao umorne da dođu k Njemu.
Zato taj mali plamičak nije nevažan. On govori tiše od riječi, ali snažnije od mnogih propovijedi.
Govori nam: Isus je ovdje.
U tišini crkve, u skrovitosti tabernakula, On čeka. Čeka čovjeka koji dolazi zahvaliti. Čeka onoga koji dolazi moliti. Čeka onoga koji ne zna što bi rekao, ali zna da mu je teško. Čeka srce koje traži mir.
Pred tabernakulom se ne nalazimo pred običnim mjestom. Nalazimo se pred otajstvom Božje ljubavi. Zato nas crveno svjetlo poziva na poštovanje, sabranost i vjeru.
Poziva nas da pokleknemo s poštovanjem.
Poziva nas da sačuvamo tišinu.
Poziva nas da se klanjamo Gospodinu prisutnom u Euharistiji.
Poziva nas da s Isusom razgovaramo kao s najboljim prijateljem.
Koliko puta čovjek uđe u crkvu rastresen, umoran, opterećen brigama, a ne primijeti da ga Isus već čeka? Koliko puta prođemo pokraj tabernakula kao pokraj običnog predmeta, a zapravo prolazimo pokraj najvećeg blaga Crkve?
Mnogi sveci upravo su pred tabernakulom pronalazili snagu za svoj život. Ondje su donosili svoje boli, odluke, kušnje, radosti i zahvalnosti. Znali su da ne stoje pred simbolom, nego pred samim živim Kristom.
Pred tabernakulom čovjek ne mora glumiti. Ne mora imati savršene riječi. Ne mora znati moliti lijepo. Dovoljno je doći, stati pred Isusa i otvoriti srce.
Možda je upravo zato crveno svjetlo toliko važno. Ono nas uči da Bog često djeluje tiho. Ne nameće se. Ne viče. Ne prisiljava. Samo ostaje prisutan i strpljivo čeka.
Sljedeći put kada uđeš u crkvu, potraži to malo crveno svjetlo. Nemoj ga ignorirati. Zastani barem na trenutak. Poklekni. Pogledaj prema tabernakulu i reci Isusu ono što nosiš u srcu.
Jer taj mali plamičak kao da ti govori:
„Evo me. Čekao sam te.”
