CRKVAVJERA I DUHOVNOST

Isus je rekao : Ovo su sablazni koje će pročistiti Crkvu a sablazni moraju doći, ali jao si ga onima(1)…

Isus je rekao: sablazni moraju doći, ali jao si ga onima po kojima dolaze. Takvima je bolje da si svežu mlinski kamen oko vrata i bace se u duboku rijeku.

Katolička Crkva je kroz svoju dvotisućljetnu povijest prošla mnoge teške trenutke. Razvratnih poglavara, pogubljenih laika, ratova koje su si pojedinci dopustili pokretati u ime Boga iako je Isus jasno tražio da se mač spremi u korice. Preživjela je i preživjet će Crkva i karijeriste kojima je na umu samo probitak i penjanje na planinu moći, materijaliste koji su se bez zrnca grižnje savjesti hranili skupocjenom hranom i mazali se mirodijama dok se narod vjernički valjao u blatu. Takav narod ograničena intelektualnog kapaciteta mogao se uvjeriti da je baš Božja volja to materijalno blago u kojem su pojedinci uživali.

Danas pak u vremenu obrazovanja, brze komunikacije, informacije koja detaljno secira moju, tvoju, našu nutrinu, mnogo je lakše uočiti trulež i vonj farizeja izbijeljenih grobova, o kojima je govorio i Gospodin. Crkva je pak sve preživjela i ja tu vidim, dopustite mi reći, jedno od najvećih čuda njezina utemeljitelja i osnivača Isusa Krista. Da takva tvorevina s grešnim ljudima može opstati toliko vremena, očiti je dokaz Božje neprestane intervencije odozgor. Bog ne koristi cement, jer bi ljudskim elementima vezana Crkva doživjela svoje rušenje.

Bog u svojoj svemogućnosti koristi vezivno tkivo onostranosti, silu Duha Svetoga da sačuva i održi svoju Zaručnicu koju je Krist stvorio prije dvije tisuće godina. U vremenu tame i vonja koji je znao zahvatiti Crkvu Bog podiže sinove i kćeri koji tu istu Crkvu obnavljaju, Bog sam radi ravnotežu.

Tako Bog, slikovito govoreći, kada vidi da sve tone u provaliju, budi proroke koji Kristovim svjetlom pokazuju da je “vrata paklena neće nadvladati”, jer je to Spasitelj obećao. Da kojim slučajem nije tako, sve bi odavna propalo. U doslovnom smislu riječi.

Isus odgovara: Imamo li razloga strahovati?

Mnogi su katolici u posljednje vrijeme opterećeni i uplašeni. Crkva proživljava svoju duboku krizu. Teško mi je ovu krizu usporediti s nekim drugim povijesnim izazovima u kojima se Crkva nalazila, ali zasigurno je ova trenutna jedna od zahtjevnijih kroz koju prolazi Crkva. Prvo, čovjek današnjice sam sebe stavlja na pijedestal Boga. Mi gradimo humanizam bez Boga i teško osakaćujemo njegov temeljni habitus. Onu sliku božansku na koju smo stvoreni i prema čemu bismo trebali težiti.

Drugo, čovjek toliko želi svidjeti se ovome svijetu da se dovodi u opasnost ne svidjeti se Bogu. Božje zakone razvodnjava, ne bi li se približio ljudskom poimanju smisla. Tako mnogi ljudi Crkve postaju ona, biblijskim rječnikom govoreći, sol koja je izgubila svoje poslanje, postala je bljutava i tako nije više ni za što drugo nego da se izbaci van, da ju se gazi nogama.

Mogu se izraziti još plastičnije: ako izravnamo vrhove planina s razinom njiva, izgubit ćemo jedan od važnijih razloga postojanja: težnja osvajanja vrhova, težnja penjanja, rasta, smisao žrtve koji te dovodi do uspjeha.

Isus

Čovjek današnjice dovoljan je sam sebi. Ako se ne promijeni, urušit će se u svojoj sebičnosti, jer ljubav koja nije spremna sebe žrtvovati i umrijeti za drugoga, ljubav koja nije usmjerena na davanje i stvaranje – nema kapacitet opstati.

Tektonski poremećaji tresu i zidine Vatikana. Našeg Vatikana kojemu su kroz povijest hrlili milijuni hodočasnika. Hajmo se vratiti samo malo u povijest. Barok je umjetnost iznenađenja. Otkriva malo, kada otkriješ to “malo” otkrije ti se nešto novo. Zatim se slijed nastavlja. U misli mi dolazi i kriza koju je Crkva (Isus) imala tridesetih godina. Fašistički Benito Mussolini je izveo arhitektonsko-urbanističko silovanje kada je porušio predivne stambene barokne izvedbe uokolo eliptičnih kolonada Berninija na Trgu sv. Petra.

Te kolonade s dorskim stupovima su preživjele budući da je Mussolini Crkvi želio poslati poruku na što je sve spreman ako ne urede međusobne odnose. Nekada Crkva (Isus) možda mora koristiti svoj “romanita” kako bi naprosto – preživjela. Katolička Crkva, Rimska Crkva je preživjela diktatora Mussolinija kao i sve one diktatore prije. Mi se i danas divimo Berninijevoj genijalnosti.

Ali, Crkvu ne čine kolosalne ljepote i arhitektonska rješenja. Snaga Crkve nije u njezinoj vanjštini. Crkvu čine živi ljudi. Ako Crkva nema živih ljudi, postaje skladište u koje se tada trpaju sulude stvari. Nisam siguran da to posve shvaćaju neki kojima je darovano voditi. Njihova odgovornost je najveća jer im je mnogo i darovano. Bog će od tih osoba tražiti mnogo kada se sretnu s Isusom na Posljednjem sudu, donosi portal Obitelj malih Marija.

www.medjugorje-news.com

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button