POZITIVNA STRANA KORONE : Mnoge su obitelji u Hrvata kroz molitvu našle utjehu

“Covid koliko god je stresan i neugodan može biti prigoda da se čovjek mijenja. Ova situacija natjerala nas je da ne možemo živjeti kako smo dosada naučili, ali nas istovremeno poziva da preispitamo postojeću ljestvicu vrednota”, rekla je doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić.

Doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i dr. sc. Miriam Mary Brgles s Odjela za sociologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta održale su predavanje i predstavile rezultate istraživanja „Moralni izazovi i zahtjevi krizâ i patnje“ na 61. teološko-pastoralnom tjednu u srijedu 27. siječnja na zagrebačkom KBF-u.

Dr. Begić istaknula je da se danas suočavamo s nevidljivim opasnostima koje ugrožavaju sve veći broj naših građana. „Dovoljno je samo spomenuti pandemiju bolesti covid-19, uzrokovanu širenjem virusa COV-SARS-2 te uzastopne potrese koji u nama stvaraju različite oblike stresa, ali i dugotrajnih trauma. Svatko od nas može iskusiti osobnu krhkost i ranjivost kojoj smo izloženi u ovom svijetu. Kriza nas je poučila da manje radimo za zaradu, a više obratimo pozornost na ono što je bitno i važno u životu. Kriza, nametnuta ne našom krivnjom, otkrila nam je tako i poneke zaboravljene vrednote. Zatvoreni u vlastitim domovima otkrili smo ljepotu zajedničkog života: roditelja i djece, starih i mladih, kao i napetosti i radosti međusobnih odnosa. Sve nas to potiče i da razmišljamo o svojoj budućnosti koja nam se trenutačno čini nesigurna i teška, osobito na društveno-socijalnoj i gospodarskoj razini. Pozvani smo dobro razlikovati ono što je uistinu vrijedno i trajno od onoga što je prolazno, uočiti ono što je prijeko potrebno u odnosu na ono što to nije, rekla je dr. Begić. Temeljem istraživanja kojeg su provele dr. sc. Miriam Mary Brgles i dr. Begić zaključeno je kako su „ove krize pokazale našu žeđ za Bogom“. Od 739 ispitanika, njih 570 (77,13%) je reklo da ih je pandemija navela na preispitivanje životnih vrijednosti, dok je njih 169 (22,87%) odgovorilo niječno.

U izlaganju je dr. Begić je govorila o značenju i smislu patnje i boli te traumama kojima smo izloženi iz kršćanske perspektive.

Dr. Begić je primijetila da je sastavni dio ljudskoga života suočavanje s krizamâ i bolimâ koje proizlaze iz svakodnevnog ljudskoga djelovanja. U tom kontekstu čovjek je izložen patnji bilo emocionalnoj, psihičkoj, duhovnoj ili pak fizičkoj. Vrijeme u kojem živimo jest vrijeme u kojem prevladavaju analgetici, u kojem je bijeg od boli racionalan i normalan put. Unatoč tome bol ipak nije iščezla te i danas ima različita svoja lica i naličja. No, ono što je često oduzeto današnjem čovjeku, jest sposobnost osobnog suočavanja i življenja s boli, jer su tu zadaću preuzele zdravstvene institucije. U jednom analgetičkom društvu postaje razumno osloboditi se od svih neugoda koje nameće bol, pa i po cijenu da to donosi gubitak neovisnosti. Možemo stoga reći da u mjeri u kojoj prevladava analgetički mentalitet, smanjuje se ukupna sposobnost suočavanja s boli, odnosno, u mjeri u kojoj je bol isključivo tretirana lijekovima, jer je viđena samo kao fiziološka disfunkcija, u toj mjeri se gubi njezina subjektivna egzistencijalna dimenzija. Takav mentalitet izvlači iz patnje i boli njihovo intimno i osobno značenje i pretvara ih u stručan medicinski problem, pojasnila je dr. Begić.

Istaknula je da će se danas mnogi složiti s tvrdnjom da bol ima, prije svega, pozitivan učinak jer se radi o svjesnom subjektivnom doživljaju koji je namijenjen obrani mehanizma od štetnih agensa, odnosno, na fizičkoj razini upozorava, kao uzbuna, da je došlo do poremećaja u funkcioniranju tijela.

Osim fizičke boli, postoji i patološka bol koja može nastati na temelju periferno uzrokovanih anatomskih ili funkcionalnih poremećaja ili, pak, središnjim poremećajima interpretacije osjetnih informacija. Problem nastaje kada je bol snažna i kada prerasta u trpljenje i patnju. Uz potonje navedene vrste boli isto tako postoji i psihička duševna bol. Izvanjski čimbenici koji utječu na psihološku strukturu čovjeka mogu imati veliku ulogu te smanjiti ili pojačati bol. Gubitak voljene osobe, neuspjeh u životu, doživljena tragedija, krivnja, itd. mogu također uzrokovati bol s fizičkim manifestacijama, što se moglo zamijetiti i u vremenu pandemije covida.

Psihička dimenzija boli najčešće nastaje kada se osoba suočava s temeljnim egzistencijalnim pitanjima, osobito pred neizbježnosti vlastite smrti. Tolerancija na bol kao i intenzitet na nju ovisi o crtama osobnosti, odnosno osobe koje su ekstrovertirane tolerantnije su na bol, isto tako ovisi i o stupnju anksioznosti i socio-kulturalnoj sredini kojoj neka osoba pripada.

Danas se sve više govori o duhovnoj boli kao egzistencijalnoj boli nastaloj uslijed gubitka smisla života i životnih nadanja. Očaj, osjećaj napuštenosti, gubitak smisla života mogu uzrokovati duboku bol duha koja uključuje i fizičku bol. Kršćanska tradicija ističe kako unatoč tome da se do određene mjere mogu istoznačno upotrebljavati riječi patnja i bol, tjelesna patnja ostvaruje se kad na bilo koji način boli tijelo, a moralna patnja jest, prije svega, bol duše. Riječ je o boli duhovne naravi, a ne samo o psihičkoj dimenziji boli koja prati, kako moralnu tako i tjelesnu patnju, pojasnila je dr. Begić.

Tumačeći problem „egzistencijalne frustracije“, dr. Begić je rekla da je izostanak vjerske ili religiozne dimenzije prouzročio velike poteškoće u današnjoj kulturi, jer raste potreba da se bol i patnja uklone iz našeg života. Stvorena je velika netrpeljivost prema svakom obliku trpljenja koja potiče pretjeranu upotrebu lijekova i opsesivno ponavljanje kliničkih pretraga. Viktor Frankl stoga spominje „egzistencijalnu frustraciju“ današnjeg čovjeka koja proizlazi iz mentaliteta života utemeljenog na ugodi i samopotvrđivanju, jer današnji čovjek stalno doživljava frustracije zbog shvaćanja da tjelesna moć progresivno slabi kao i zbog društvenih i socijalnih neostvarenja.

Egzistencijalna frustracija se očituje kao osjećaj besmislenosti vlastite egzistencije i čovjek ne zna čime bi mogao ispuniti svoj egzistencijalni vakuum. „Egzistencijalna frustracija je obično latentna (pritajena), a nipošto manifestativna pojava. Međutim, egzistencijalni vakuum može ostati začahuren, maskiran; tako da poznajemo dosad razorne maske iza kojih se krije egzistencijalni vakuum.“ Očito je na temelju istraživanja da pandemija covida negativno utječe na psihu čovjeka. Ne samo da izaziva depresije nego se čak govori o svojevrsnom posttraumatskom sindromu poremećaja (PTSP). Kako bi čovjek postigao svojevrsnu uravnoteženost u životu potrebno je da dosegne sposobnost trpljenja, jer stresna situacija koja izaziva bol u kojoj se osoba nalazi mogućnost je da čovjek sazrijeva, i odrasta ukoliko je spreman prihvatiti ju, rekla je dr. Begić.

Covid koliko god je stresan i neugodan može biti prigoda da se čovjek mijenja. Ova situacija natjerala nas je da ne možemo živjeti kako smo dosada naučili, ali nas istovremeno poziva da preispitamo postojeću ljestvicu vrednota. Stres i patnju koju nam je izazvao covid s jedne nas strane može zarobiti da očajavamo nad samima sobom i živimo u strahu od budućnosti ili pak da se hrabro suočimo s postojećom situacijom i premislimo način života. Svaka kriza je zapravo vrijeme preispitivanja i istovremeno prigoda da iz nje iziđemo jači i drugačiji. Čovjek mora živjeti u određenoj životnoj napetosti ukoliko ne želi potonuti u apatiju. U egzistencijalnoj analizi otkriva se smisao patnje jer se otkriva da patnja smisleno pripada životu. Bit vrednote stava leži u načinu na koji se čovjek miri s nečim što se ne da izmijeniti, rekla je dr. Begić.

Istaknula je da vjera igra važnu ulogu u životu čovjeka jer daje nutarnju snagu. Naime vjernik zna da nije sam, da je Bog uz njega i to ga otvara prema novom smislu. I za vjernika trpljenje predstavlja tešku kušnju ljudske i kršćanske zrelosti. Trpljenje dovodi čovjeka u napast da se zatvori u sebe, da postane previše zahtjevan, ali i infantilan, da pruži neurotični otpor, ali, prije svega, da dovede u pitanje Božju dobrotu. Suočeni s pandemijom covida svjedoci smo prisilne zatvorenosti u prostore obiteljskog doma, gdje obitelj postaje prostor molitve i žeđi za Bogom. Mnoge su obitelji u molitvi pronašle utjehu, a tamo gdje Boga nema svjedočili smo oblicima obiteljskog nasilja, primijetila je dr. Begić.

Prema njezinim riječima, u patnji i smrti tolikih ljudi u ovoj pandemiji naučili smo lekciju krhkosti. Iskusili smo iz prve ruke najtragičnije lice smrti: osamljenost i odvojenost, fizičku i duhovnu, pa čak i mogućnost redovitog ukopa. „Krhko“ to je ono što smo svi. Radikalno smo obilježeni iskustvom prolaznosti koja je u središtu našeg postojanja. Ta krhkost ne dopušta nam da živimo neometano u uvjerenju da će sve ići prema našim planovima. Bolno iskustvo krhkosti života može međutim osvijestiti nam da su i život i zdravlje dar, te nas potiče da budemo mudriji i zahvalniji, a manje arogantni. Sve to ponovno nam doziva u svijest moć molitve zagovora. Tamo gdje evanđeoska bliskost nailazi na fizičku granicu, zagovor – utemeljen u raspelu – zadržava svoju nezaustavljivu i odlučnu moć, čak i ako se čini da narod ne živi po Božjem blagoslovu, pojasnila je. Zaključila je da „samo u Kristovoj patnji možemo pronaći i osmišljenije osobne patnje. I tu pronalazimo izvor žeđi za Bogom koja se očitovala u ovom vremenu pandemije“.

www.medjugorje-news.com/bitno.net