Ne morate biti u crkvi da biste bili s Bogom: Ova duhovna praksa mijenja srce
Brat Lovro od Uskrsnuća jedan je od najljepših primjera jednostavne, duboke i svakodnevne molitve. Njegova duhovnost pokazuje da ne moramo biti u crkvi kako bismo bili s Bogom, nego da i vlastito srce može postati mala kapelica u kojoj se čovjek povlači i razgovara s Gospodinom.
Praksa Božje prisutnosti poziva nas da Boga ne tražimo samo u posebnim trenucima, nego usred rada, briga, napasti, umora i svakodnevice.
„Tim kratkim i sigurnim putem napredovao sam u spoznaji Boga, s kojim sam odlučio ostati zauvijek.”
Jedan od najljepših primjera življenja milosti sadašnjeg trenutka bio je karmelićanin brat Lovro od Uskrsnuća. Taj vojnik iz 17. stoljeća, koji je kasnije postao izrađivač sandala, započeo je svoj redovnički život u samostanskoj kuhinji kao kuhar — premda to nije bio posao za koji je bio osobito nadaren.
Brat Lovro priznaje:
„Kada sam započinjao svoj posao, govorio sam Bogu sa sinovskim povjerenjem: ‘Bože moj, budući da si sa mnom i budući da se, po tvojoj odredbi, moram posvetiti ovim dužnostima, molim te, daj mi milost da ostanem s tobom i da ti pravim društvo. Još više, Gospodine moj, radi sa mnom, primi moj trud i preuzmi sve moje osjećaje.’ Tako sam tijekom rada nastavljao prisno razgovarati s Njim, prikazujući Mu svoje služenje i moleći Ga za milosti.”
Brat Lovro bio je uvjeren da ne moramo biti u crkvi kako bismo bili s Bogom. Možemo od svoga srca učiniti malu kapelicu u koju se, s vremena na vrijeme, možemo povući i razgovarati s Njim — blago, ponizno i s ljubavlju.
Smatrao je da je svatko sposoban za takve jednostavne i prisne razgovore s Bogom. Upravo su mu oni pomagali da duhovno raste:
„Tim kratkim i sigurnim putem napredovao sam u spoznaji Boga, s kojim sam odlučio ostati zauvijek.”
Brat Lovro pokazuje nam kako živjeti u Božjoj prisutnosti. Tu praksu naziva „najsvetijom, najobičnijom i najpotrebnijom praksom u duhovnom životu.”
Prakticirati Božju prisutnost znači radovati se Njegovoj blizini i navikavati se na Njegovo božansko društvo. To znači ponizno i s ljubavlju razgovarati s Bogom u svako vrijeme, u svakom trenutku, bez posebnog pravila ili sustava — osobito u trenucima napasti, trpljenja, duhovne suhoće, odbojnosti, pa čak i u trenucima nevjernosti i grijeha.
Stalnom sviješću o Božjoj prisutnosti slabi se moć zla nad čovjekom, a duša se postupno oslobađa sebičnosti. Kada znamo da je Bog s nama u svemu što činimo i da prebiva u najdubljim dubinama naše duše, tada se možemo, barem povremeno, odmaknuti od vanjskih poslova, pa čak i od izgovorenih molitava, kako bismo Ga u nutrini častili, slavili, molili, prikazali Mu svoje srce i zahvalili Mu.
