TREBAMO LI SE PREKRIŽITI SVETOM VODOM PRI IZLASKU IZ CRKVE? Evo što mnogi vjernici ne znaju
Mnogi vjernici pri ulasku u crkvu umoče prste u blagoslovljenu vodu i učine znak križa. Ali treba li isto učiniti i nakon mise, osobito ako smo se pričestili? Postoji mišljenje da nakon primanja Euharistije za to više nema potrebe, no znak križa svetom vodom pri izlasku ima sasvim drugo značenje – podsjeća nas na krštenje, pripadnost Kristu i poziv da vjeru koju smo slavili u crkvi sada živimo u svakodnevnom životu.
Jedan mi je prijatelj rekao da je negdje čuo da ako se pričestimo na misi, na kraju pri izlasku iz crkve nema potrebe učiniti znak križa sa svetom vodom. Ima li kakvih odredaba koje to propisuju i što je Vaša preporuka?
Zagrepčanka
Možda Vaš prijatelj nije dobro čuo ili dobro zapamtio i možda je čuo da se nakon što primimo pričest – dakle, neposredno nakon primanja pričesti – ne trebamo ni poklecati niti se klanjati oltaru, niti se trebamo križati, nego se trebamo dostojanstveno vratiti na svoje mjesto i tamo se zahvalno pomoliti na daru euharistije koji smo primili. No to ne znači da nam je primanje pričesti »zamjena« za križanje pri izlasku iz crkve na kraju mise.
Na slično smo pitanje jednom odgovarali pa smo objasnili da znamenovanje i znak križem, kako piše naš liturgičar dr. Ivan Šaško, trebamo shvatiti kao »poziv na početak pravoga života, našega uzdignuća prema punini slave i pobožanstvenjenja« – bez obzira u kojoj se prigodi križamo (kad se probudimo, tijekom dana kada molimo, navečer prije nego što usnemo ili u drugim prigodama). Kada ulazimo u crkvu, moramo se sjetiti da na neki način izlazimo iz svakodnevnoga svijeta, da ulazimo u poseban, sakralni prostor, prostor u kojem osjećamo posebnu Božju prisutnost.
Već nas taj ulazak mora podsjetiti na to tko smo i što smo. Ima li onda išta »prirodnije« nego da nas na to podsjeća znamen križa na našem tijelu koji činimo rukom umočenom u blagoslovljenu vodu? Tim se činom spominjemo i svoga krštenja (voda) te pripadnosti Kristu (znak križa), piše dr. Šaško, a isto to vrijedi i kod izlaska iz crkve, sa sviješću da je znamen križa najuočljiviji kao blagoslov ili posveta stvari i osoba kojim se one dovode u posebnu vezu s Bogom.
U svom smo ranijem odgovoru citirali i Berta Ghezzija koji je u svojoj knjizi »Znak križa: ponovno otkriće moći drevne molitve« istaknuo da znak križa »nije prazna gesta«, nego je »moćna molitva koja uključuje Duha Svetoga kao božanskoga odvjetnika i sredstvo našega uspješnoga kršćanskoga življenja« te »obvezuje tijelo i dušu, um i srce, Kristu«. A poznati teolog Romano Guardini pak potiče: »Neka obuzme cijelo tvoje biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, djela – i označavajući križem, ojača i posveti sve u snazi Kristovoj, u ime trojedinoga Boga.«
