Može li postojanje zla opovrgnuti postojanje Boga?
Postojanje zla uobičajeni je prigovor postojanju Boga, ili barem osobnom Bogu koji je sveznajući i svedobar. Kako je moguće pomiriti vjeru u Boga s jasnim dokazima zla i njegovih mnogostrukih manifestacija?
Ovo je dobro pitanje i ono koje ljudi postavljaju tisućama godina (samo pročitajte knjigu o Jobu u Starom zavjetu). Da bismo odgovorili na pitanje, moraju se ispitati dvije povezane, ali različite ideje.
Značenje zla
Najprije je potrebno utvrditi što se točno podrazumijeva pod pojmom “zlo”. Kada govorimo o zlu, lako ga je vidjeti kao silu koja tjera prirodu ili ljude prema uništenju. Međutim, zlo ne postoji samo po sebi, što znači samo po sebi. Postoji samo u stvarima kao nedostatak nečega što bi trebalo biti prisutno. Sveti Toma Akvinski je napisao: “…svako biće, kao takvo, je dobro; …zlo može postojati samo u dobru kao u njegovom subjektu” (STh., Q. 49, a. 3).
Na primjer, sljepoća nije nešto što se dodaje oku; tu bi trebao biti nedostatak moći. Oko trpi uskraćenost dobrog vida, što je zlo. Bolest nije dodatak novom savršenstvu; to je nedostatak zdravlja u tijelu. Dakle, liječnik radi upravo na tome da nekome vrati zdravlje, dobro stanje u kojem tijelo treba biti. Ovo razumijevanje zla je važno jer odmah isključuje ideju da je materijalni svijet zao i da se mora nadvladati kako bi ljudi bili sretni.
Ta dualistička percepcija svijeta i njegovog podrijetla je u središtu manihejske hereze, koja leži unutar gnostičke tradicije. U suštini, dva vječna principa “dobra” i “zla” su u ratu, a sva materija se smatra zlom. Ovo je, naravno, u izravnoj suprotnosti s biblijskom tradicijom koja mu prethodi, u kojoj je sve stvoreno proglašeno “dobrim”, čak i “vrlo dobrim”, u Postanku 1. Materija definitivno nije zla u biblijskoj viziji.
Što kada se dogode loše stvari?
Fizičko ili prirodno zlo koje ljudi doživljavaju je igranje zakona svemira, poput potresa koji uzrokuje tsunami koji uzrokuje uništenje otoka i svih biljaka i stvorenja koja žive na njemu. S jedne strane, na to se gleda kao na tragediju. S druge strane, međutim, kako se to dogodilo savršeno je logično i može se pratiti kroz zakone prirode. Ova vrsta zla može biti i prilično relativna. Na primjer, lav jede antilopu. Dobro za lava, zlo za antilopu.
Kao što je sveti Toma Akvinski napisao: “Sada, poredak svemira zahtijeva… da postoje neke stvari koje mogu, i ponekad zakažu” (STh., Q. 49, a. 2). Postojanje zla Drugo, kad se zlo shvati kao uskraćivanje dobra, a ne kao načelo postojanja, mora se pozabaviti idejom slobodne volje u razumnim stvorenjima. Moralno je zlo nijansiranije od fizičkog zla i zapravo je u središtu gore navedenog pitanja o Bogu. Moralno zlo odnosi se na izbor razumnog stvorenja da učini ono za što zna da nije dobro, ni za sebe ni za druge.
U ovom slučaju, uskraćenost dobra koje bi trebalo postojati uzrokovano je izborom stvorenja. Na primjer, lopovu nedostaje vrlina pravednosti. Nedostaje dobro koje bi trebalo biti prisutno, naime, spremnost da se svakome da ono što mu pripada. Umjesto toga, lopov ima neumjerenu želju za posjedovanjem i krši pravdu kako bi zadovoljio tu želju.
Čuvena rečenica Aleksandra Solženjicina to savršeno sažima: “Postupno mi je postalo jasno da linija koja razdvaja dobro i zlo prolazi … kroz svako ljudsko srce – i kroz sva ljudska srca.” Čovjek, svaki pojedini čovjek, bira hoće li počiniti moralno zlo ili ne. Bog nije uzrok ove vrste zla, ali on dopušta njegovo postojanje. Ako je Bog sav dobar — zašto ne spriječi ljude da čine loše stvari? Ovo je zagonetka, zar ne? Odgovor leži u velikoj vrijednosti i dobroti slobode, čak i kada je pošla po zlu. Ne griješite – Bog je objasnio čemu služi sloboda: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom” (Pnz 6,5).
Ili, kako je sveti Pavao napisao: “Zapovijedi, ‘Ne čini preljuba, Ne ubij, Ne ukradi, Ne poželi’, i bilo koje druge zapovijedi, sažete su u ovoj rečenici, ‘Ti moraš ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Ljubav bližnjemu ne čini zla; ljubav je dakle ispunjenje Zakona” (Rim 3,9-10).
Svaka osoba ima urođeno razumijevanje da je ono što kaže sv. Pavao istina, a da je prava svrha slobode jasna. Ipak, ako netko napravi loš ili loš izbor, Bog ipak dopušta izbor. Snaga dobrote i ljubavi, skrivena u ljudskoj volji, toliko je velika i dobra da Bog neće spriječiti čovjeka da je koristi. On želi da ljudi izaberu voljeti slobodno – da vole njega slobodno, da vole sebe slobodno i da vole druge slobodno. Mogao je stvoriti lutke koje su ga automatski voljele i nije moglo drugačije. On nije. Kao takve, postoje štetne posljedice za ljudsku slobodu: grijeh i posljedice grijeha.
Grijeh i zlo
To je zapravo srž problema. Može se metafizički i na zadovoljavajući način objasniti da zlo postoji, ali ne zadovoljava prividna odsutnost Boga sa scene baš kad ga trebamo. Ali, je li on odsutan? Sveti Augustin je rekao: “Jer Svemogući Bog, koji, kao što čak i pogani priznaju, ima vrhovnu moć nad svim stvarima, budući da je i sam krajnje dobar, nikada ne bi dopustio postojanje bilo čega zla među svojim djelima, da nije tako svemoguć i dobro da On može izvesti dobro čak i iz zla.”
Argument svetog Augustina ovdje je zapravo jedino rješenje. Postojanje zla ne može opovrgnuti postojanje Boga, jer zlo postoji samo u nečem dobrom kao u subjektu (sljepoća na oku, bolest u tijelu) ili kao dio zakonitog poretka svemira. Ipak, Božje dopuštanje zla, osobito zla koje su ljudi slobodno izabrali, ne može a da nas ne dovede do pitanja zašto? Da bismo to počeli razumjeti, moramo cijeniti i razumjeti prirodu ljudske slobode.
Sloboda je moć za dobro, a ne za zlo, ali se može zloupotrijebiti. Bog to dopušta jer je tako stvorio razumna ljudska bića — za dobro, sposobna za zlo. Neće se vratiti na svoju kreaciju. U isto vrijeme, zlo koje Bog dopušta, bit će, u njegovo vrijeme i nakane, put iz kojeg donosi dobro.
