Majka Maje Tenšek: Ovakvu vjeru nikada nisam imala, Maja je tisuću posto s Isusom i Gospom
“Toliko vjerujem i zahvaljujem Bogu. Ovakvu vjeru nikada nisam imala. Ona je tisuću posto s Isusom, Gospom, mojim sestrama, sa svojim tatom… sa svim dobrim dušama. Kako dalje, vidjet ćemo, Bog će se pobrinuti. Ja mu toliko vjerujem. Vjerovali ili ne, meni je u ovom trenutku teže zbog djece nego zbog nje. Ona je bila puna života, Bog to zna. Možda će ona više odozgo djelovati”, istaknula je majka Maje Tenšek Ljubica Garić.
Mnoštvo ljudi prošloga je petka na vječni počinak ispratilo Maju Tenšek, aktivnu vjernicu, suprugu i majku petero djece, koja je cijelim svojim životom, kreativnošću, vjerom i žarom mnoge ljude oduševljavala za Krista. S njezinom mamom Ljubicom Garić razgovarala je Željka Markić. U razgovoru je gospođa Ljubica ispričala pojedinosti o životu svoje kćeri, ali i o svom teškom životnom putu. Ljubica je ostala udovica s troje male djece u Vitezu u BiH, njezin muž pognuo je u ratu, prenosi Narod.hr.
Govorila je o Majinom školovanju, životu u Vitezu, o njezinoj obitelji, ljubavi prema djeci i Bogu i strpljivom podnošenju bolesti, sistemske sklerodermije, koja joj je dijagnosticirana prije dvije i pol godine.
Maja je rođena 15. travnja na godišnjicu smrti Petra Barbarića pa je mami Ljubici uvijek bila “sveto dijete”. Maja je rođena u Vitezu kao prvo od troje djece. Majka Ljubica naziva ju svojom ‘prvorođenom ljubavi’. Bila je najstarije dijete i uvijek je nekako bila savjest, kaže mama Ljubica.
“Nikad ni na kog nije zagalamila, ali ih nekako zasrami svojim ponašanjem, smijehom, onim ma možeš ti to”, priča gospođa Ljubica. Bila je nekako posebna u svemu, ističe majka Ljubica. Često je znala reći: “Mama, Bog zna što je kome dao. Što se zamaraš, moli.”
Rođena sam u obitelji gdje je bilo desetero djece. Troje djece umrlo je dok su bili mali. Život je bio težak.
“Nakon što sam rodila Maju, za 13 mjeseci rodio nam se sin Marin. Onda sam ne sluteći da će doći rat imala potrebu i želju za još djece. Dobili smo kćerku Ivanu. Ona je rođena 1993. godine. Ne sluteći što me čeka. Imala sam dosta težak život kao dijete. I poslije kao djevojka. Rođena sam u obitelji gdje je bilo desetero djece. Troje djece umrlo je dok su bili mali. Život je bio težak. Radili su se teški poljoprivredni poslovi. Moji roditelji su nas sedmero othranili. Onda sam se udala. I baš sam imala divnog muža. Moja Maja dosta je toga povukla od tate. Kada sam rodila Maju, mislila sam da je to sva sreća svijeta”, opisuje Majina majka.
“Ono što mi je zanimljivo je da se moja djeca nikad nisu svađala. Ne znam zašto je to tako bilo. Jer, nisam bila najbolja u odgoju. Moja djeca su uvijek gledala što će jedno drugom dati. A ne koliko će jedno od drugoga uzeti. Uvijek su htjeli dijeliti jedni s drugima”, istaknula je.
Ratno vrijeme…
“Maja je cijelu osnovnu školu imala odlične ocjene. Jako je voljela pisati. Bila je učenica generacije u osnovnoj školi. I kasnije u gimnaziji. Upisala je fakultet informatike u Varaždinu.
Ja sam tijekom rata rodila Ivanu. Svoje treće dijete. Kada je Ivana imala točno 7 i pol mjeseci, 16. listopada 1993. godine moj muž je poginuo u ratu. Ja sam tada stvarno mislila da je smak svijeta. Bili smo u braku 11 godina i 2 mjeseca. Imala sam zaista predivnog muža.
Kada je Ivana imala točno 7 i pol mjeseci, 16. listopada 1993. godine moj muž je poginuo u ratu. Ja sam tada stvarno mislila da je smak svijeta.
Vitez je bio u okruženju, napadali su nas i Srbi i Muslimani. A ja sam bila sama sa troje male djece. Maja je tada imala 10 i pol godina. Tada smo sve predali u molitvu”, priča Ljubica Garić.
Sama podigla šestero djece
“U 2. mjesecu 1994. poginuo je muž moje sestre. A sestra je 1997. godine oboljela od karcinoma dojke. I ona je imala troje djece. Borili smo se 6 i pol godina s njenom bolesti. Ona je bila teško bolesna i pred smrt. Svoju djecu je pripremala da će ih dati sirotište u Majčino selo u Međugorju. Moja Maja je tad završavala srednju školu. Pripremala se ići na studij. I onda me jednom zamolila da kažem njezinoj tetki, mojoj sestri, vrlo blago i oprezno da ako ona umre, mi želimo posvojiti njezinu djecu.
Svoju djecu je pripremala da će ih dati sirotište u Majčino selo u Međugorju.
Ona je umrla, a ja sam mislila da ja to neću moći preživjeti. Ali, dobila sam snagu. Djeca su došla meni. Tako sam sama podigla šestero djece. Ta djeca se nikada nisu svađala. Maja nikad na nikog od njih nije zagalamila. Kad nam je bilo teško, ona bi rekla “ma možeš ti to.” Ja sam imala još jednu sestru koja je umrla 2011. godine. I jedno njezino dijete o kojem sam se brinula”, opisuje težak život.
Tako sam sama podigla šestero djece.
‘Bila je posebna u svemu’
“Maja je pred kraj fakulteta upisala duhovnost kod sestara Karmelićanki. Rekla je da želi znati više o vjeri i da želi znati svjedočiti. Upisala je magisterij i upoznala Vlatka, zaljubila se i udala. Brzo je dobila posao. I brzo je napredovala na poslu. Jednom mi je rekla da želi dati otkaz na poslu u banci. Jer je shvatila da ne govori istinu svojim klijentima. Da im govori stvari koje se neće ostvariti. Bila je otvorena životu, posvetila se obitelji i djeci. Bila je posebna u svemu”, otkrila je Majina majka.
Bila je otvorena životu, posvetila se obitelji i djeci.
Majina vjera može biti primjer svima
Gospođa Ljubica govorila je o posljednjim dana Majina života naglasivši kako nikada nije izgubila vjeru, nego je vjeru sve više jačala i upravo joj je ona bila poticaj. Dodaje da je u svoj toj tuzi ponosna na svoju Maju.
“Toliko vjerujem i zahvaljujem Bogu. Ovakvu vjeru nikada nisam imala. Ona je tisuću posto s Isusom, Gospom, mojim sestrama, sa svojim tatom… sa svim dobrim dušama. Kako dalje, vidjet ćemo, Bog će se pobrinuti. Ja mu toliko vjerujem. Vjerovali ili ne, meni je u ovom trenutku teže zbog djece nego zbog nje. Ona je bila puna života, Bog to zna. Možda će ona više odozgo djelovati”, kaže gospođa Ljubica.
Vjerovali ili ne, meni je u ovom trenutku teže zbog djece nego zbog nje.
“U svojim zadnjim trenucima Maja je zamolila sestru Ivanu da joj upali duhovne pjesme, I Maja je slavila. Vlatko nije vjerovao da je to kraj, da će umrijeti. Požurili smo svećenika za bolesničko pomazanje. Ja sam uvijek tražila najprije svećenika, pa tek onda liječnika. Svećenik je udijelio Maji bolesničko pomazanje i otišao od nje tako miran i radostan. Nakon što ju je ispovjedio i s njom razgovarao rekao je da ovakvo nešto još nije doživio.
Mi smo molili. Ja sam pitala Maju bi li željela da joj kupim jednu lijepu bijelu haljinu, a ona je rekla da može. Pitala sam Maju može li nešto reći meni, svojoj majci. Rekla mi je da me voli.
Nakon što ju je ispovjedio i s njom razgovarao rekao je da ovakvo nešto još nije doživio.
Pozvala sam njezinu djecu, a Maja ih je jedno po jedno blagoslivljala. Ona je rekla da su oni dobri baš onakvi kakvi trebaju biti. Rekla je: “Volim vas, Bog vas voli. Ovo nije kraj. Nemojte paničariti.”
Ona je Vlatku rekla da ju podigne kao kada je bilo njihovo vjenčanje. Rekla mu je da ju poljubi. Ona je njega poljubila sto puta. Maja je tražila pjesme i Ivana je shvatila da slušaju pjesmu koja govori o tome kako se duša želi spasiti u Gospodinu”, opisala je.
Dodaje kako je Maja za sve probleme govorila: “Imaj pouzdanje, pomoli se i radi”.
hkm.hr
