Iskustvo bliske smrti glumca Jeremya Rennera: Smrt nije nešto čega se treba bojati
Kao i svake godine, kad bi snijeg metrima napadao u Nevadi oko jezera Tahoe, glumac i oskarovac, producent i glazbenik Jeremy Renner otvorio bi svoje visinsko utočište obitelji i prijateljima; Kamp Renner, planinsku kuću na nadmorskoj visini od 2.200 metara, u ozračju između romantike kamina i divljine. Bila je Nova godina, 31. prosinca 2023.
Što se dogodilo? Dok je pokušavao osloboditi automobil zaglavljen u snijegu, glumca je udarila ralica za snijeg. Šest i pol tona metala, jedan trenutak nepažnje – i sve se promijenilo. Slomilo se trideset i osam kostiju. Plućno krilo se urušilo. Pukla mu je jetra.
Renner je preživio. Ali ono što je uslijedilo bilo je možda snažnije od bilo kojega njegova filma: iskustvo blize smrti. Nikakav mit, nikakva dramatična radnja – nego jedan od onih nijemih zapisa o prijelazu. Nije se htio natrag vratiti, govorio je kasnije Renner. Ondje gdje se nalazio sve je bilo prisutno, sve što je osjećao da nedostaje u životu: jasnoća, mir, ljubav. Bez materije, bez oblika – a opet ispunjena prisutnost, napisao je u svojoj knjizi “Moj sljedeći dah: Priča o mome preživljavanju”. Mrtav u jednom trenutku, kaže, ali dirnut vječnošću. „Mislio sam da je upravo to mjesto kamo trebamo ići.“
Ništa više neće biti isto kao što je bilo prije nesreće, rekao je Renner. „Čarobno je. U smrti nema vremena, nema prostora i nema mjesta. Postoji samo osjećaj, vrlo utješan, umirujući osjećaj“. Vidio je svoga oca i sebe. „Bili smo istih godina. I vidio sam sebe sa svojom kćeri; bili smo istih godina. Napravite neku vrstu životnoga panoptikuma, ali ne kronološki. Sve bljesne i zasja, svi i sve odjednom, na miran način. Patnja ondje ne postoji. Jedino što postoji jest ljubav“.
Smrt nije katastrofa
Mogao je vidjeti svoj život. Mogao je sagledati sve odjednom. Moglo je to biti deset sekundi; moglo je biti pet minuta. Moglo je biti vječnost. Tko zna koliko dugo? U toj smrti nije bilo vremena, uopće nije bilo vremena, a opet je bilo i cijelo vrijeme i vječnost.
Sav život je bio veličanstven; sav je život jednostavno postao bolji u smrti. Sve i svi koje volim ili sam ikada volio u svom životu bili su sa mnom. Sjetiš se kada si bio kao dijete u Disneylandu ili pak božićno jutro te osjećaš ono zvonko, super-uzbuđenje u krvi? Bio je to taj osjećaj u nemjerivoj mjeri. Vidio sam i svjetlosne niti, niti koje su me vizualno povezivale sa svime, uvijek, zauvijek. Vjerujem da je sva energija trajno povezana; ondje nema vremenskog kontinuuma. Ova smrt mi je to potvrdila: bio sam nigdje, u nelinearnoj energetskoj zemlji ispunjenoj ljepotom i čudom.
Tada sam znao, kao što znam i danas i uvijek ću znati: Smrt nije nešto čega se treba bojati. Naravno, jako sam uzbuđen zbog života, ali smrt? Nije to nešto čega se više bojim. Iskreno, nikada se nisam odveć bojao prije tog događaja, ali sada znam da je smrt nešto čemu se mogu radovati, povratak tomu spokoju onkraj vremena.
Za mene je smrt potvrda života, nešto trajno povezano i vječno. Nije mračno, nije kraj, nije katastrofa – veličanstveno je i uzbudljivo; to je vaša duša i vaša ljubav, koncentrirani u svoje najčišće oblike. Umirući, postajete odjednom povezani s univerzalnom energijom posvuda, što je samo po sebi vrst božanstva. I to je snažni učitelj. Umirući sam naučio uzaludnost i privremenu prirodu mržnje, suprotstavljene trajnosti ljubavi. Iako su strah i mržnja snažne, a ponekad i najsnažnije ljudske emocije, one su samo zec koji se suočava s kornjačom ljubavi. Ljubav polako, tiho i strpljivo, čeka da mržnja jednostavno sagori. Potrebno je mnogo više energije za mržnju nego za ljubav, a ljubav ima sve vrijeme na svijetu.
Autor: Fra Tomislav Pervan
Izvor: Katolički tjednik
