“Ludost koja spašava” – Zašto je autentična vjera uvijek na meti osude, a ipak pobjeđuje svijet

Kod nas u Rami vrijede neka druga lingvistička pravila, pa, na primjer, kad za nekoga želimo reći da je hrabar ili odvažan, mi kažemo da je lud; ili pak, ako ćemo reći da je lukav, mi kažemo da je kurva. I tako ima svakakvih iskrivljenih percepcija, piše Josip Ivan Soldo Sdb.

Danas u Evanđelju vidimo ljude koji idu s Isusom, zovu njegovu obitelj i kažu da je van pameti. To bi bilo “lud”, no ne u ramskom smislu, nego su oni procijenili da normalan čovjek nikad ne bi istinu govorio ili što već.

Kažu da se neautentični ljudi najviše boje autentičnosti, a često se događa da su autentični ljudi uvijek u manjini pa trpe osudu okoline, kao Isus u ovom smislu.

Piše: govorilo se. I to je tako tipično da netko odluči nešto promijeniti u životu, a onda ga okolina stisne i ne da mu, pa ogovaraju, kleveću i na sve načine guše ono što bi jadni čovjek napravio da ispliva.

A ujedno su mu zasigurno glumili velike prijatelje i povlađivali mu, eto, da ne bi slučajno bilo nešto od njega, pa da im ne zapamti.

U priči o Davidu imamo drugu stvarnost. Davidova autentičnost se u potpunosti otkriva: Šaul i Jonatan umiru u boju, a David plače za njima. Ljudi bi rekli trebao bi biti sretan. No David zna da Šaul ima svoje mane, ali ne sudi, jer se Boga boji.

Otkriva se Davidovo srce prijatelja koji piše pjesmu pohvalnicu onome koji ga je progonio.

U svemu tome postavlja se pitanje: gdje je naše srce, kad smo u pravu ili kad smo u krivu?

Jesmo li zbog straha, ljubomore ili zavisti skloni nekoga klevetati i izmišljati opačine da bismo uništili drugoga, ili smo, kao David, unatoč patnji, spremni biti jači od osude jer svaki je čovjek vrjedniji od svojih slabosti i, prema tome, vrijedan ljubavi i strpljenja?

Danas vidimo da ni Isus nije bio pošteđen ljudskih manipulacija, kao ni neki od nas.

No ujedno nas uči da se ne spuštamo na tu razinu, nego da budemo autentični kršćani. To znači biti gospodar nad svojim životom: prema slabima se ne uzvisivati, a pred velikima se ne ponižavati. Pa ako i naiđe kakva osuda, ne suditi za uzvrat, nego strpljivo podnijeti tu nelagodu. Bog će već iznijeti na vidjelo i dobro i loše. Nema smisla dušu gubiti zbog toga što ljudi pričaju.

Pa ako cijeli svijet čini loše, mi bismo trebali činiti dobro koliko god je to, ramski rečeno, ludost

www.medjugorje-news.com/Josip Ivan Soldo Sdb