Kako je veliki svetac mislio da će ići u pakao
Sveti Josip Kupertinski bio je sveti franjevački svetac koji je živio u 17. stoljeću. Bio je toliko blizak Bogu da je često doživljavao izvanredne milosti, poput levitacije tijekom mise i nebeskih mirisa koji su ga okruživali kamo god je išao.
Međutim, pokušavao je sakriti te duhovne darove od svoje braće franjevaca. Iako su ljudi hrlili iz cijele Italije da ga vide, sveti Josip nikada nije volio pažnju. Volio je i žudio za samoćom te je želio imati najsvakodnevnije zadatke u samostanu. Jedna epizoda iz njegova života ističe tu poniznost i kako se grozničavo trudio suzdržati od prevelikog ponosa.
Jednog dana njegov nadređeni mu je naredio da posjeti dom žene koja je bila članica Trećeg reda sv. Franje (danas poznatog kao Svjetovni franjevci). Biografija sv. Josipa Kupertinskog koju je napisao Angelo Pastrovicchi detaljno opisuje humorističnu razmjenu koja se potom dogodila. Dok je bio tamo, u posjetu mu je došla još jedna trećoredka sa svojim djetetom, starim oko tri godine. Josip je pomilovao dijete, stavio ga na stolicu i rekao: “Mali, ponavljaj za mnom: ‘Brat Josip je veliki grešnik i kad umre, otići će u pakao.'” Ali dijete, jedva govoreći i nesposobno razumjeti značenje riječi, odgovori jasno i razgovijetno: “Brat Josip je veliki svetac i kad umre, otići će u raj.” Svetac je odgovorio s prividnom ljutnjom: “Zar nećeš govoriti kako te potičem? Sada reci kao što ja govorim: ‘Brat Josip je veliki grešnik.'” Ali dijete je ponovilo svoje prethodne riječi: “Brat Josip je veliki svetac.” Josip je [tada] rekao: “Zar nećeš govoriti kao što ja govorim?” i ponovno ga potaknuo: “Brat Josip je veliki grešnik i kad umre, otići će u pakao.” Ali dijete je ponovilo treći put: “Brat Josip je veliki svetac i kad umre, otići će u raj.” Prisutni su bili dirnuti do suza i uvjereni da je Bog, ustima nevinog djeteta, želio nagraditi i uzvisiti Josipa zbog njegove poniznosti.
Iako sveti Josip nije imao visoko mišljenje o sebi, drugi su mogli jasno vidjeti njegove pokušaje da odvrati pažnju ljudi od sebe. Znali su da je svetac i da se njegova svetost ne može držati pod košarom. Njegova svetost bila je inspiracija i čak je i najmanje dijete to moglo vidjeti. Ova razmjena nas također podsjeća da nikada ne mislimo previše visoko o sebi, da se ne bismo nadimali duhovnim ponosom. Iako ne moramo uvijek ići tako daleko kao sveti Josip Kupertinski i misliti da idemo u pakao, trebali bismo priznati vlastitu grešnost i stalno težiti postizanju savršenstva.
