Svećenik otkriva: 4 stvari koje bismo trebali učiniti kako bismo se pripremili za sudnji dan
“Bojim se i da ću na svom sudu, pogledavši sve trenutke svog života, uključujući i one koje sam zaboravio, prisjetiti se ovih riječi C.S. Lewisa: Čini se da naš Gospodin ne smatra naše želje prejakim, već preslabim.”
Kad biste mogli odabrati jednu rečenicu kojoj biste se radovali, koja bi to bila?
„Čestitam! Dobili ste na lutriji!“
„Nemate rak.“
„Vaše dijete se vratilo vjeri.“
Što kažete na ovu? „Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju.“ (Luka 23,43)
Tijekom studenog Crkva nas poziva da molimo za svoje voljene mrtve i da razmišljamo o četiri posljednje stvari: smrti, sudu, raju i paklu. Osvrnimo se sada na učenje Crkve o nečijem „osobnom sudu“, odnosno kada, čim nečija duša napusti tijelo, osoba stane pred Krista Suca da da izvještaj o svom životu. Dok ovo pišem, vidim da je prema „Koliko dugo živim?“ od mog rođenja prošlo 20 895 dana. (To teži preko 500.000 sati, ili preko 30.000.000 minuta, ili preko 1,8 milijardi sekundi.) Većine se ne sjećam. Ali morat ću stati pred Krista i položiti račun za svaki od njih. Dok ovo pišem, pakiram se za svoju treću selidbu u godini. Isusovci se puno sele. (Uče nas: “Jedini pravi dom za isusovca je cesta.”) Dok pakiram stvari i poklanjam druge stvari, sjećam se koliko sam često ove godine pogledao neki predmet i pitao se zašto ga toliko dugo nosim sa sobom. Gledam predmete koji su mi nekada toliko značili, a sada ih puštam – često rado, ponekad tužno, a u nekim slučajevima i sa žaljenjem što sam sve to zadržao. Kad stanem pred Krista Suca, proći ću sličan proces. Za svaki trenutak svog života, za svaki čin djela ili propusta, za svaki čin odluke ili neodlučnosti, za svaki izbor za ili protiv ljubavi, dat ću račun – bez isprika, bez zamagljivanja i s jasnoćom o ljubavi, izdaji, prihvaćenim milostima, propuštenim prilikama.
Pogledat ću trenutke svog života i slično onome što radim dok se pakiram za selidbu, bojim se da ću se morati pitati: “Zašto sam se ikada toga držao?” Bojim se i da ću na svom sudu, pogledavši sve trenutke svog života, uključujući i one koje sam zaboravio, prisjetiti se ovih riječi C.S. Lewisa: Čini se da naš Gospodin ne smatra naše želje prejakim, već preslabim. Mi smo polovična stvorenja, igramo se s pićem, seksom i ambicijom kada nam se nudi beskrajna radost, poput neukog djeteta koje želi nastaviti praviti kolače od blata u sirotinjskoj četvrti jer ne može zamisliti što se podrazumijeva pod ponudom odmora na moru. Previše lako nam je ugoditi. Bojim se da ću, po vlastitom sudu, s potpunom jasnoćom vidjeti da sam prečesto (a čak i jednom je prečesto!) bio „prelako zadovoljan“ i zadovoljio se nečim drugim osim i stoga manjim od Krista.
Bojim se također da ću se na svom posebnom sudu sjetiti ovih riječi našega Blaženog Gospodina: A ovo je sud: svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više ljubili tamu nego svjetlo jer su im djela bila zla. Jer svi koji čine zlo mrze svjetlo i ne dolaze k svjetlu da se ne razotkriju njihova djela. „Ali oni koji čine istinu dolaze k svjetlu da se jasno vidi da su njihova djela učinjena u Bogu“ (Ivan 3,19-21). Dok ovo pišem, znajući da iza sebe imam više dana nego preda sobom, znajući da sam nagomilao žaljenja i znajući da je moja jedina nada milosrdni Krist, kako bih trebao provesti ono malo vremena što mi je preostalo?
Moram obnoviti svoje obveze molitve, posta i pokore.
Moram neustrašivo i tvrdoglavo tražiti milost da iz svog života izbacim sve što nije dostojno mog kršćanskog dostojanstva.
Moram preurediti svoj život oko Kristovih zapovijedi da ljubim Boga i da ljubim bližnjega svoga.
Moram poticati i druge da čine isto.
A što je s vama? Kako ćete provesti preostalo vrijeme koje vam je dodijeljeno? Kako ćete se pripremiti položiti račun o svom životu?
Prijatelji, potičimo jedni druge da njegujemo, kako kaže sveti Toma Akvinski, sveti strah, sinovski strah, strah koji se boji uvrijediti onoga koji je voljen. I Nastavimo moliti za svete duše u Čistilištu, čije vrijeme pročišćenja još nije završilo.
