IVAN IVANKOVIĆ Prvi svjedok Gospinih ukazanja: Kako sam dodirnuo Gospu drugog dana na Brdu ukazanja
Ivan Ivanković, rođen 1957. godine u zaseoku Podbrdo u Bijakovićima, jedan je od bliskih svjedoka prvih dana Gospinih ukazanja. Kao susjed, ali i rođak nekoliko vidjelaca, izbliza je pratio događaje koji su tih lipanjskih dana 1981. godine promijenili život sela, župe Međugorje i brojnih vjernika diljem svijeta.
U svojem svjedočanstvu prisjeća se drugog dana ukazanja, trenutka kada su djeca ponovno potrčala prema Brdu, vođena neobičnim nutarnjim pozivom. Iako Gospu nije vidio očima, Ivan svjedoči da je na poseban način osjetio njezinu prisutnost.
Jutro nakon prvog Gospina ukazanja u Bijakovićima bilo je puno nemira, pitanja i čuđenja. Malo tko je te noći spavao. Seljani su razmišljali o riječima djece i o onome što se dan ranije dogodilo na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo.
Toga dana, nakon što se Vicka vratila iz Mostara, Ivanka je njoj i Mirjani predložila da ponovno odu na isto mjesto.
“Pođimo same gore. Ako Gospu opet vidimo, dobro je. Ako ne, šutjet ćemo da nam se drugi ne bi rugali”, rekla je Ivanka.
Djeca su bila sigurna da su dan ranije vidjela Gospu, ali nisu znala hoće li se ponovno ukazati. Ipak, u srcu su osjećala snažan poziv da se vrate na Brdo.
S njima je pošao i Ivan Dragićević, a kasnije su im se pridružili Marija Pavlović i Jakov Čolo. Milka Pavlović toga dana nije bila s njima jer je rano otišla s majkom na njivu, dok Ivana Ivankovića, koji je prvog dana također vidio Gospu, nitko toga dana nije vidio.
Prema svjedočenju vidjelaca, svjetlost se pojavila tri puta, a zatim se ukazala Gospa. Bila je sama, bez Djeteta, i mahala im je rukom da dođu. Djeca su bila radosna, ali i prestrašena.
Kada je Ivan čuo da su djeca ponovno vidjela Gospu, odmah je potrčao prema Brdu. Vidio ih je kako se brzo penju uzbrdo. Iako je bio mlad i naviknut na taj kameniti teren, nije ih mogao stići. Kako svjedoči, izgledalo je kao da ih neka neobična sila nosi prema gore.
Kada se popeo, zatekao ih je u blizini mjesta gdje se danas nalazi Gospin kip. Ukazanje je već trajalo. Vidioci su plakali, gledali prema gore i razgovarali s nekim koga on nije vidio.
U tom trenutku Ivanka je Gospi postavila pitanje koje je nosila u srcu:
“Gdje je moja majka?”
Prema svjedočenju vidjelaca, Gospa joj je odgovorila:
“Tvoja majka je sa mnom.”
Ivan je bio zbunjen. Vidio je djecu kako plaču i razgovaraju, ali sam nije vidio ništa. U jednom trenutku, ljutit jer ne vidi ono što oni vide, izgovorio je jednu ružnu riječ.
Tada su vidioci uglas povikali:
“Ode!”
Marija mu je zatim rekla: “Ivane, kad si rekao tu ružnu riječ, iz Gospinih očiju potekle su suze. Suze kao da su se skamenile na njezinu licu.”
Čim je to čuo, Ivan se prekrižio i povjerovao.
Nakon kratkog vremena vidioci su ponovno povikali:
“Evo je opet!”
Tada je Ivan upitao gdje je Gospa. Marija mu je prišla, uzela njegovu ruku i stavila je na mjesto gdje je Gospa bila.
“Evo je ovdje”, rekla mu je.
Kad je približio ruku, Marija mu je rekla da je podigne malo više. Kasnije je, kako svjedoči, shvatio zašto — Gospa je, prema riječima vidjelaca, bila na oblaku.
Tada je osjetio ugodan, hladan zrak, iako su već počele ljetne vrućine. Za Ivana je to bio trenutak koji nikada nije zaboravio. Gospu nije vidio, ali je osjetio njezinu prisutnost.
Vidioci su nastavili razgovarati s Gospom. Mirjana ju je upitala hoće li ponovno doći, a Gospa je, prema njihovim riječima, samo kimnula glavom.
Nakon završetka ukazanja počeli su silaziti prema kućama. Tada se Gospa ponovno ukazala vidiocima i rekla:
“Pođite u miru, anđeli moji!”
Taj drugi dan ukazanja ostao je duboko urezan u Ivanovo srce. Bio je ondje, vidio je ozbiljnost, suze i strahopoštovanje vidjelaca. Gospu nije vidio očima, ali je na poseban način osjetio da je tu.
Ovo svjedočanstvo Ivan Ivanković želi ostaviti zapisano jer, kako ističe, bio je jedan od prvih svjedoka ukazanja koji Gospu nije vidio, ali je osjetio njezinu prisutnost. O svemu tome uskoro planira više progovoriti i u knjizi koju priprema.
